Mnogo je rečeno i napisano o Miroslavu Ćiri Blaževiću, uključujući i izreku - da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Unatoč velikim obvezama, trener nad trenerima jest čovjek od riječi. U točno dogovoreno vrijeme stigao je na svojem motoru u kafić. Odmah je počastio ekipu prepričavajući aktualne doživljaje i događaje. Samo Ćirino pojavljivanje na terasi kafića izazvalo je pozitivne reakcije i komentare gostiju koji su se fotografirali s karizmatičnim izbornikom, a on im je uzvratio šalama i stiskom ruke. Iako se prema ponašanju slavnog trenera čini da mu u životu sve ide od ruke, taj iznimni profesionalac nije imao nimalo lak put do uspjeha. Uz to, prije nekoliko godina dijagnosticirana mu je zloćudna bolest, od koje se u međuvremenu uspješno oporavio, a on unatoč svemu, životom plovi s velikim optimizmom i nadom.
Story: Uspješni ste izbornik nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kakav uspjeh prognozirate na idućem Svjetskom prvenstvu?
Prije svega treba otići na Svjetsko prvenstvo jer će do tada biti mnogo iskušenja i prepreka, ali istina je da smo širom otvorili vrata. Ostale su nam četiri utakmice i svašta se može dogoditi, no nadam se da nećemo izgubiti prednost koju smo stvorili.
Story: Bojite li se reakcija državljana BiH ako utakmice ne budu dobre?
Publika je svugdje ista - ako je dobro, uz vas su, a kad je rezultat krizan, nitko više nije dobar. Učinit ću sve da se kriza rezultata ne manifestira.
Story: Jeste li se u ovim godinama bojali preuzeti sadašnju reprezentaciju?
Koliko je god ovo neukusno reći, mislim da nikad nisam bio tako kvalitetan trener kao sada. Bez obzira na moju dob, ja sam moderan trener, uvijek učim, mogu reći da sam i avangardan zato što je sve moje vrijeme posvećeno nogometu. Imam metodiku rada koja je adekvatna zahtjevima moderne igre. Mislim da sam to dobro svladao i činjenica je da vjerujem u to.
Story: Imate 73 godine, životnu energiju i optimizam na kojem bi vam mnogo mlađi ljudi mogli pozavidjeti. Kako vam to uspijeva?
Imam volju, nemam nijedan simptom starog čovjeka. Osjećam se vrlo mladim, iskusnim, a reći ću nešto što će mi neki možda zamjeriti: da imam ovu pamet, s Vatrenima bih bio prvak Europe i svijeta. Svjestan sam koliko je učenje neophodno i ključno za napredak jer u protivnom postajete konzervativni, a evolucija je nemilosrdna.
Story: Jeste li oduvijek bili takvi?
Ima nas svakakvih. Onih koji su se rodili da budu darežljivi i onih koji su genetskim kodom predodređeni da budu škrti. Imao sam sreću što su me majka, otac i djed obdarili darežljivošću. To je bio jedan od vitalnih motiva da mogu druge razveseliti davanjem. Nije tajna da volim novac i samo sam Boga molio da dođem na položaj i budem skup. Ne ustručavam se davati, darivati, posuđivati... Puno je lakše davati nego pitati.
Story: Prije pet godina operirali ste prostatu, kako se danas osjećate?
Danas je, hvala Bogu, sve u redu, još sam živ.
Story: Jeste li se u to vrijeme bojali smrti?
Jesam i bio sam u depresiji. No sam sâm sebi najviše pomogao.
Story: Poslije takve operacije muškarci se često pribojavaju nedostatka seksualne aktivnosti.
To je strašna stvar. Čovjek bez seksualne aktivnosti nije čovjek i zato se bojim da ja to nisam.
Story: Bojite li se da će se bolest vratiti?
To se nikad ne zna. Riječ je o jednom permanentnom strahu koji doživljavam jer sam objektivan čovjek. Strahujem da me nešto ne zaboli jer znam da je to početak kraja. U ovoj dobi ne možeš si stvarati neke iluzije, istina je da se žurim živjeti jer znam da sam u sudačkoj nadoknadi.
Story: Nikad niste krili koliko vam je značila majka Kata. Što vam je najdragocjenije usadila?
Nikad, ali nikad ne bih uspio da nisam imao majku kakvu sam imao. Ona je jako vjerovala da ću nešto postići i spremala me za to. Nažalost, izgubila je dva sina od 17 godina u ratu i umrla je od tuge. Tužno, nije dočekala moj uspjeh, a moja formula uspjeha sastavljena je od nekoliko faktora: talenta, motiva, spremnosti, inteligencije, ali ako upadneš u ambijent u kojem te ne doživljavaju, demoraliziraju, kakav god veliki talent imao - padaš. Moja me majka uvijek učila da mirim ljude. Znala mi je govoriti: “Braco, Bog prašta samo jednu laž. Ako Suljo za Muju kaže da je đubre, odi do Muje i kaži mu da je Suljo rekao da je najbolji čovjek na svijetu!” Ne dopuštam antagonizam u svojoj ekipi. Nemaš afinitet za kolegu? Budi ga! Moraš biti spreman ispraviti njegovu pogrešku, zakamuflirati je, pomoći kolegi. Jedan za sve, svi za jednoga. To je moja deviza.
Story: Kako biste opisali svoje djetinjstvo?
To je najvažnije i najnezaboravnije razdoblje života. Imao sam iznimno teško djetinjstvo, poslije sam bio ekonomski emigrant. Sjećam se kad sam imao samo jednu košulju i prošao sam etape koje više nikad ne bih želio i ne znam bih li ih mogao proći. Imao sam permanentan motiv da izađem iz siromaštva, znao sam da samo preko rezultata mogu postići uspjeh. Važan je kontinuitet u rezultatu i radu.
Story: Kad ste otkrili ljubav prema nogometu i kako je tekao vaš put od sportaša do izbornika?
Još dok sam bio mlad, shvatio sam da je znanje jedini objektivni autoritet, bio sam uvijek avangardni trener kad je o koncepciji igre riječ. Iako su me neki nepravedno prozvali motivatorom, titule i važne rezultate osvajao sam na znanje, strategiju, apsolutnu spremnost; fizičku i taktičku. Kako bi došao do mjesta izbornika, moraš imati važne referencije. Treba evidentirati svoje rezultate, a da to nisam napravio, nikad ne bih mogao biti izbornik četiri reprezentacije.
Story: Je li vas supruga Nena uvijek podržavala u vašim poslovnim ambicijama?
Moja ju je majka jako voljela. Nena je uvijek vjerovala u mene i bila sigurna da ću uspjeti. No nikad se nije javno izjašnjavala i dopuštala da joj fotografija izađe u novinama. Dosta je zatvorena, prava dama, profesorica matematke i fizike kojoj nije bilo teško prodavati salatu tijekom moje emigracije, kad sam kao trener radio u ateljeu za dekoraciju. Supruga je rođena Zagrepčanka, a školovala se u Rijeci.
Story: Je li to bila ljubav na prvi pogled?
Upoznao sam je kao maturanticu i bila mi je jako zgodna, zatvorena i na taj način misteriozna. U to sam vrijeme bio igrač Rijeke, dosta popularan, a ona nije imala previše afiniteta za sportaše. Brzo smo dobili djecu, ali sve s teškoćama. Nisam imao baš lijep život.
Story: Na glasu ste kao izniman šarmer. Je li vaša supruga ljubomorna?
Četrdeset se godina pitam zafrkava li me zato što me nikad nije pitala ni gdje sam ni s kim sam. Nije imala ni najbanalniju reakciju. Sjećam se jednom kad sam došao kući i na mojem je kaputu bila plava dlaka, a ona mi je rekla: “Govoriš da imaš samo prijatelje pokraj sebe. Netko ti je podmetnuo dlaku.” To se ne bi moglo održati da nije ljubavi. Jako sam pažljiv prema njoj, imala je tešku prometnu nesreću. Živi u Švicarskoj, ima svoj komoditet, obožava odlaziti na koncerte, izložbe.
Story: Čime je danas osvajate?
Nena dosta putuje, ima lijep život i kaže mi da je najsretnija žena na svijetu. To mi je jako važno. Ona kaže da je šef u kući, ali zapravo je to naš sin Miroslav kojeg obožava. Nas dvoje donesemo odluku, ona razgovara sa sinom i promijeni mišljenje.
Story: Tajna uspješnog braka?
Tolerancija i odgovornost.
Story: Imate troje odrasle djece, Miroslava, Katarinu i Barbaru. Kakav je vaš odnos s njima?
Za njih sam bio i ostao autoritet. Volim ih i spreman sam sve učiniti za njih, ali osjetljiv sam na to da poštuju majku. Važno je biti u situaciji da pomažeš djeci. Kod mene vlada red, ja sam respektirao svoje roditelje, što tražim i od njih.
Story: Koliko vremena provodite s unucima?
Imam šestero unučadi i muku mučim da se sjetim njihovih imena, ali vodim računa da im ostavim za školovanje.
Story: Kakav ste djed?
Netipičan. Nemam ih vremena voditi u parkove i držati ih za ručice. Jako volim svoju unučad, posebice poljubiti ih i malo dreknuti na njih kad mi se učini da su razmaženi.
Story: Ima li potencijalnih nogometaša među njima?
Nema, nisam registrirao. Koliko god zvuči apsurdno, sretan sam što nema, to je vrlo teško zanimanje.
Story: Što smatrate svojom najvećom vrlinom, a što manom?
Ponosan sam na to što sam dokučio važnost znanja, bez toga ne možeš egzistirati. Nisam tvrdoglav, a kad je o manama riječ - tko ih nema?! Možda sam previše osjetljiv na nepravdu, bahatost i primitivizam, koji se očituje u neispunjavanju dogovora.
Story: Vaša supruga živi u Švicarskoj, vi u Zagrebu, a poslovno ste često i u Bosni. Je li vas umorio takav način života?
Kad mi netko kaže da je umoran, ne priznajem to. Ni sebi to ne priznajem, uvjerim se da nisam umoran.
Story: Zašto više vremena ne provodite u Švicarskoj?
Hrvatska mi je najdraža na svijetu. Švicarcima zahvaljujem na svemu što su me naučili.
Story: Kada planirate u mirovinu?
Bit ću u nogometu do posljednjeg daha. Daj, Bože, da se ne manifestiraju neki simptomi koji će me upozoriti da više nisam zanimljiv.
Story: Molite li se?
Vjerujem u Boga i tko god je izmislio molitvu, svaka mu čast!
Razgovarala Antonija Nazor
Snimila Matea Smolčić
Zahvaljujemo Art interijerima
