Jednostavno, bio je moja snaga i to je ostao svih ovih godina. Ja i cijela obitelj, kao i ova zemlja, ali i mnoge druge dugujemo mu puno više nego što bi on tražio ili što ćemo mu ikada moći dati - dirljivo je rekla kraljica Elizabeta II. o svome suprugu, princu Philipu koji je preminuo prošlog petka u stotoj godini. Ujedinjeno Kraljevstvo oprašta se od svoga najpoznatijeg djeda koji je tijekom života imao nevjerojatnih uspona, padova, postignuća, ali i gafova zbog kojih se nije crvenila samo kraljica nego i cijela nacija.
- Znate da će se to dogoditi, ali nikada niste spremni. Moj je otac bio moj učitelj, moja podrška, moj kritičar, ali prije svega bio je primjer dobrog življenja i bezrezervnog obavljanja dužnosti - napisala je princeza Anne o svom ocu koji je tijekom cijele mladosti tražio mjesto i obitelj kojoj će pripadati te bez zadrške prihvatio i ispunjavao sve dužnosti koje dolaze s ulogom supružnika vladajućeg monarha.
- Nikada nisam razmišljao o ulozi supruga monarha, to je jednostavno naš način života. Radio sam ono što mi se činilo primjerenim u danim okolnostima. Ne gledam na sebe kao da igram neku ulogu - rekao je Grk plave krvi koji je život počeo na kuhinjskom stolu obiteljskog doma, vile Mon Repos.
Rođen je 10. lipnja 1921. na otoku Krfu, a zahvaljujući ocu, princu Andrewu od Grčke i Danske te majci princezi Alice od Battenberga, njegovim venama kolala je izmiješana kraljevska krv iz gotovo svih europskih vladajućih dinastija. Nakon četiri kćeri Margarite, Theodore, Cecilije i Sophije, bio je jedini sin para te mu je pri rođenju pripala titula princa Grčke i Danske s nasljednim pravom na oba trona. No njegovo djetinjstvo nije bilo bezbrižno i provedeno na plažama okupanim suncem. Štoviše, bilo je dosta dramatično, često i opasno. Bjesnio je Grčko-turski rat, a nakon što je Grčka pretrpjela poraz njegov otac, general-bojnik uhićen je i optužen za izdaju. U strahu za suprugov život, Alice (koja je bila praunuka kraljice Victorije) molila je svoje britanske rođake za pomoć, poglavito kralja Georgea V. Bojeći se da bi Andrew mogao skončati kao njegov drugi rođak, ruski car Nikola II. iz dinastije Romanov pristao je pomoći i Grk je pušten na slobodu. Prognan je iz svoje zemlje i s obitelji je pobjegao na britanskom vojnom brodu HMS Calypso, gdje su 18-mjesečnom dječaku napravili krevetić od sanduka u kojem su prevozili naranče.
Obitelj se prvo nastanila nedaleko od Pariza, nakon čega su uslijedile godine nesigurnosti, tragedija i brojnih selidbi pa mali Philip nije bio siguran čak ni u svoj identitet. Kada su ga pitali kojim se jezikom pričalo u njegovu domu, slavno je odgovorio:
- Kako to mislite ‘u domu’?
- Uvijek sam se smatrao Skandinavcem, pogotovo Dancem. Kod kuće smo pričali engleski. Ostali su naučili grčki, a ja sam ga vrlo malo razumio. Ali razgovor bi prešao na francuski, zatim na njemački, jer smo imali njemačke rođake. Ako se ne biste sjetili riječi na jednom jeziku, rekli biste je na drugom - poslije je objasnio.
Iako je njegova obitelj bila plemićka, njihova je financijska situacija bila iznimno loša pa su u Francuskoj bogati rođaci plaćali školovanje djeci, preživljavali su zahvaljujući džeparcu koji je Alice slao brat, grof Louis Mountbatten, a rođakinje su joj slale staru odjeću.
Brak njegovih roditelja počeo se raspadati i Andrew se preselio u Monte Carlo, gdje se zabavljao s drugim ženama, a Alice (koja je bila gluha) postala je iznimno religiozna te je tvrdila da dobiva Božje poruke i ima mogućnost iscjeljivanja. Tijekom 1930. počela se sve čudnije ponašati, tvrdila je da je u direktnom kontaktu s Budom i Isusom te joj je ubrzo dijagnosticirana shizofrenija, što je obitelj riješila tako što ju je smjestila u švicarski sanatorij Kreuzlingen. Kćeri su se uskoro udale za njemačke prinčeve (poslije zagrižene naciste), a Philip, koji tijekom djetinjstva gotovo i nije imao kontakt s majkom, prvo je poslan k baki Victoriji Mountbatten u Kensingtonsku palaču, a poslije je živio s ujakom Georgeom, markizom od Milford Havena. On mu je pružio prvi stabilan obiteljski dom, a dvije godine stariji bratić David postao mu je najbolji prijatelj. Godine 1933. poslan je u Njemačku kako bi živio sa sestrom Theodorom i njezinim suprugom Bertholdom Margrave od Badena, koji je s Kurtom Hahnom osnovao školu Schloss Salem.
- Nikada se nije uistinu uklopio. Imao je jako malo prilika za stvaranje pravih prijateljstava jer je slabo govorio njemački. Bio je izoliran - rekao je Hahn koji je kao Židov morao pobjeći iz Njemačke kada je na vlast došao Hitler.
Hitlerova mladež zavladala je školom, a Philip se navodno smijao nacistima. S njima se nije dugo družio jer ga je već 1934. sestra poslala natrag u Veliku Britaniju.
Bio je sretan, ali ponovno mu se cijeli svijet srušio 16. studenoga 1937. godine, kada je njegova sestra Cecilie sa suprugom Georgeom Donatusom, vojvodom od Hessea, te sinovima Ludwigom i Johannom avionom iz Njemačke putovala na vjenčanje šogora, princa Ludwiga u London. Avion se srušio nedaleko od grada Ostenda, a svi su putnici poginuli. Cecilie je bila osam mjeseci trudna i usred leta rodila je dječaka, zbog čega je pilot pokušao što prije sletjeti unatoč jako lošem vremenu. Preživjela je jedino njihova kći Johanna koja nije s njima putovala, ali dvije godine poslije i ona je preminula od meningitisa.
Shrvan, Philip je sam poslan na sprovod sestre, za koji neki biografi tvrde da mu je bila najdraža, a godinu poslije uslijedio je novi udarac kada je od raka moždane srži preminuo njegov voljeni ujak George. Njegovi školski kolege tvrde da tada nije govorio o tim tragedijama niti je javno pokazao tugu, nego se usredotočio na ono što će raditi nakon završetka škole. Odlučio je, po uzoru na oca, pridružiti se mornarici. Krajem 1938. upisao je Kraljevsko pomorsko učilište u Dartmouthu. Bio je izvrstan učenik i svima je bilo jasno da će biti odličan časnik, no to razdoblje ipak pamti po sudbonosnom susretu s tada 13-godišnjom Elizabetom. Ona je s ocem, kraljem Georgeom VI., Kraljicom Majkom i sestrom Margaret 1939. posjetila učilište, a Philip je slučajno bio zadužen za zabavljanje dviju princeza. Kadet kojem je isprva dodijeljena ta čast obolio je od zaušnjaka i zamijenio ga je 19-godišnjak koji je odmah opčinio Lilibet, kako su je odmila zvali.
- Djevojke su bile impresionirane. Lilibet mi je rekla: “Kako je dobar. Kako visoko može skakati.” Nije ga prestala gledati - u dnevnik je zapisala dadilja Marion Crawford.
Trudio se ne pokazati da mu je jedna sestra draža od druge, ali to nije bilo važno Elizabeti koja se tijekom večere smijuljila na svaku njegovu riječ. Počeli su razmjenjivati pisma, uskoro je na njezinu stolu osvanuo njegov uokvireni portret, a nekoliko godina poslije dadilji je rekla kako zna da je on ‘onaj pravi’.
Philip je u to vrijeme bio posvećen budućem zvanju, a nakon što je mjesec dana proveo s majkom u Ateni (koja se zaredila i postala časna sestra), na poziv bratića, grčkoga kralja Georgea II. vratio se u Veliku Britaniju, nastavio školovanje i 1940. završio Dartmouth kao najbolji kadet u klasi. Odmah se pridružio britanskim oružanim snagama koje su se tijekom Drugoga svjetskog rata borile protiv sila Osovine. Služio je na nekoliko ratnih brodova gdje se pokazao kao izvrstan mornar i borac, dobio je nekoliko odličja i pohvala, a u listopadu 1942. promoviran je u prvog poručnika na razaraču HMS Wallace. Imao je samo 21 godinu te je postao jedan od najmlađih poručnika u cijeloj Kraljevskoj mornarici. Nadređeni su za njega imali puna usta hvale, a kao odličan strateg dokazao se kada je u srpnju 1943. godine, tijekom invazije na Siciliju, spasio Wallace od noćnog napada. Godinu poslije prebačen je na HMS Whelp gdje je iz prve ruke u Tokiju gledao potpisivanje kapitulacije Japana, a nakon rata postao je instruktor na brodu HMS Royal Arthur.
Cijelo to ratno vrijeme bujala je njegova romansa s Elizabetom. Izmjenjivali su pisma, koliko je u ratnim okolnostima to bilo moguće, a u jednom intervjuu o Drugome svjetskom ratu, uz smijeh je priznao da se ne može sjetiti što mu je točno pisala. Za Božić 1943. godine nije znao kamo bi išao (jer nije imao dom) i odlučio je prihvatiti poziv bratića Davida da blagdane provede s njim u dvorcu Windsor. Tamo je bila i Elizabeta, a nekoliko dana provedenih u zabavi i igrama samo su učvrstili njezine osjećaje prema naočitom časniku.
Druženja su nastavili nakon rata, a buduća kraljica pozvala ga je da joj se na tri tjedna pridruži na imanju Balmoral. Navodno ju je ondje i zaprosio prstenom s dijamantima iz tijare njegove majke, a tog ljeta 1946. i službeno je od kralja zatražio ruku njegove najstarije kćeri. Ni on ni supruga isprva nisu imali najbolje mišljenje o Philipu za kojeg su navodno rekli da je “grub, nema dobre manire, nije obrazovan i vjerojatno će biti nevjeran”. Ipak, što su ga bolje upoznavali, to im se više svidio pa je George VI. odobrio brak, ali uz uvjet da moraju pričekati do idućeg travnja kada će Elizabeta napuniti 21 godinu. Njegovi biografi poslije su pisali kako je tada opsežno počeo proučavati njezinu obitelj, ali u jednom intervjuu 80-ih uz smijeh je rekao:
- Napisali su ono što bi napravili na mome mjestu, ali to baš i nije istina. Zanimalo me što se događalo u to vrijeme, ali nisam stigao čitati. Nije bilo vremena za istraživanje.
Prije vjenčanja odrekao se svoje grčke pravoslavne vjere, svih titula i prava na strane zemlje te svog državljanstva kako bi postao naturalizirani Britanac anglikanske vjere. Do tada nije imao prezime, nego je bio princ Philip od Grčke te je odabrao Mountbatten, englesku verziju majčina prezimena.
Vjenčanje je održano u Westminsterskoj opatiji 20. studenoga 1947., a putem radijskog prijenosa pratilo ga je više od 200 milijuna ljudi, ali on je ponovno bio sam. Njegov je otac preminuo osramoćen i u besparici tri godine prije, a sestre koje su tijekom rata bile pobornice Hitlera i nacizma nisu dobile pozivnice.
Uz suprugu Philip je dobio sve ono čemu je težio - skladan, siguran dom, a napokon je uza se imao osobu koja ga voli i koja ga neće prvom prilikom ostaviti. Ženidbom je postao vojvoda od Edinburgha i dobio titulu Njegovo Visočanstvo te se sa suprugom i njihovo dvoje djece, sinom Charlesom (1948.) i kćeri Anne (rođena 1950.), preselio u Clarence House. Dok je Elizabeta rađala Charlesa, Philip je igrao skvoš, a poslije joj je donio šampanjac i karanfile. Nastavio je obavljati posao u mornarici, u čemu je uživao, no 1952. sudbina je pokucala na njihova vrata. S Elizabetom je bio u službenom posjetu Keniji kada im je 6. veljače javljeno da je kralj preminuo i da monarhijom sada vlada kraljica. Oni koji su bili prisutni svjedočili su koliko su oprečne bile njihove reakcije.
- On ne pokazuje emocije, ali sve se vidjelo na njegovu licu. Izgledao je kao da je cijeli svijet pao na njegova leđa. Vidjeli smo je nekoliko trenutaka nakon što je postala kraljica i izgledala je kao da pruža ruke za tim. Nije bilo suza. Čekala je svoju sudbinu. Za njega je bilo drukčije. On to nije želio. Znao je da će mu se promijeniti život i da će nestati emocionalna stabilnost koju je napokon pronašao - ispričali su očevici i potvrdili da je mjesecima bio depresivan, a nakon što su se preselili u Buckinghamsku palaču čak se i razbolio.
Unatoč svemu, nije se žalio i preuzeo je dužnosti supruga monarha, a među prvim potezima bila je krunidba. On je predložio da se cijela ceremonija prenosi na televiziji, što je lordovima bilo šokantno. Premijer Winston Churchill tome se jako protivio, ali Elizabeti se svidio suprugov prijedlog u kojem je prepoznala odličan način kako, barem nakratko, izjednačiti klasne nejednakosti. Svi su mogli vidjeti kada joj je na glavu stavljena kruna, a u ruku žezlo, a ne samo odabrana aristokracija.
Znao je da se mora odreći mornarice, promovirati monarhiju, biti na čelu brojnih odbora, humanitarnih organizacija, stalno putovati i biti svima dostupan. Neumorno je radio i govorio što misli. Njegove upadice često su bile duhovite, ali jednako često i rasističke i šovinističke, no on se time nije previše zabrinjavao.
- Nikada nije bila moja ambicija biti u odboru Kovnice novca. Nisam htio biti predsjednik WWF-a. Iskreno, bio bih puno sretniji da sam ostao u mornarici - rekao je vojvoda koji je preuzeo upravljanje kraljičinim privatnim imanjima, u čemu je uistinu uživao, a posebno se posvetio očuvanju prirode i okoliša te je među prvima istaknuo kolika je važna borba protiv klimatskih promjena.
Uz brojne obaveze, imali su vremena i jedno za drugo te su 1960. dobili sina Andrewa, a četiri godine poslije rodio se Edward. Bili su oličenje skladne i sretne obitelji, ali vojvoda se jako naljutio kada se doznalo da on i Elizabeta ne spavaju u istom krevetu. To nije mnoge iznenadilo, ne samo zbog napornih poslovnih rasporeda nego i zbog glasina o njegovim aferama.
- Žene koje ga zanimaju mlađe su od njega, lijepe su i iz aristokratskih obitelji... On ima afere i kraljica to prihvaća - napisala je kraljevska biografkinja Sarah Bradford u knjizi ‘Queen Elizabeth II: Her Life in Our Times’.
Navodno se mnogo ljepotica izmijenilo u njegovu naručju, poput glumica Pat Kirkwood, Anne Massey i Merle Oberon (koja je u svom domu imala njegovu uokvirenu sliku), desetljećima mu je navodno ljubavnica bila Lady Penelope Brabourne, a tu su još bile plesačica Patricia Kluge, voditeljica Katie Boyle, spisateljica Daphne du Maurier, zvijezda cabareta Helen Cordet (čijoj je djeci bio kum), čak i Elizabetina rođakinja princeza Alexandra.
- Jeste li ikada razmislili kako se posljednjih 40 godina nikamo nisam pomaknuo a da me nije slijedio policajac? Kako bih mogao napraviti tako nešto - objasnio je.
Tu temu nikada više nije komentirao vojvoda kojeg su neki mediji godinama oslovljavali kao ‘golog konobara’. Tijekom 60-ih bio je član muškog kluba Thursday Club, poznatog po razuzdanim zabavama. U jednim novinama obavljena je fotografija nagog muškarca kako prijateljima poslužuje piće, a navodno je bila riječ o Philipu.
Nije se zabrinjavao zbog tih napisa te je nastavio obavljati kraljevske dužnosti i putovati svijetom, što mu je ostavljalo malo vremena za roštiljanje koje je obožavao. Ipak, našao je vremena za lov, utrkivanje kočijama, jahanje i vožnju automobilima (nije prestao ni kada je 2019. izazvao prometnu nesreću), čak je naučio voziti i helikopter, a posvetio se ciljevima koji su ga zanimali poput ekologije i zaštite okoliša.
Na 90. rođendan supruga mu je dala titulu visokog lorda admirala, a nakon što je tijekom neumornih sedam desetljeća odradio 22.219 samostalnih dužnosti kao predstavnik monarhije 2. kolovoza 2017. otišao je u mirovinu. Već je tada imao ozbiljnih zdravstvenih problema, preživio je operaciju abdomena i zamjenu kuka, a 20. prosinca prošle godine primljen je u bolnicu. Nakon nekoliko dana ponovno je bio s kraljicom u dvorcu Windsor, a 16. veljače ponovno je odvezen u bolnicu King Edward VII. te je poslije premješten u bolnicu St Bartholomew gdje se liječio od infekcije i problema sa srcem. Uspješno je operiran i 16. ožujka pušten na kućnu njegu u Windsor, palaču gdje je rođena njegova majka. Želja mu je bila da svijet napusti u svome krevetu i pod svojim uvjetima, a u posljednjim trenucima uz njega je bila njegova supruga koja mu je cijeli život bila najveća snaga, utjeha i dom.
