Javnost je možda najbolje zna po ulozi Mindy Chen, bogate, pametne i talentirane Kineskinje koja je došla u Pariz osamostaliti se te radi kao dadilja, a potom ostvaruje i dugo željenu pjevačku karijeru. Riječ je o 29-godišnjoj američkoj glumici Ashley Park, zvijezdi Broadwaya koja se već sa 15 godina našla u najvećoj životnoj bitki. Upravo joj je pozornica tada bila bijeg od stvarnosti, a danas je zahvalna što i dalje ima priliku raditi ono što je u potpunosti ispunjava - glumiti.
Story: Nedavno je objavljeno da Netflixova serija ‘Emily u Parizu’, u kojoj imate sporednu ulogu, dobiva drugu sezonu. Hoćemo li vas ponovno gledati u ulozi Mindy Chen?
O, da. Jako me razveselila vijest da je serija dobila zeleno svjetlo za nastavke. Moram priznati da nam je na snimanju prve sezone bilo fenomenalno. Presretna sam što sam upoznala Lily Collins s kojom se otad gotovo svakodnevno čujem. Postale smo prave prijateljice i zaista se osjećam kao sretnica jer sam imala priliku raditi s takvim profesionalcima.
Story: Radnja serije odvija se u romantičnom Parizu. Je li bilo posebno zadovoljstvo snimati u gradu ljubavi?
Apsolutno. Nikada nisam bila u Parizu, a oduvijek sam obožavala francusku kulturu, hranu, ali i smisao za modu. Bio je to jedan od gradova za koje sam znala da ondje želim dulje boraviti, a ne samo otići na pet dana. Kada smo dolazili na lokacije na kojima smo snimali, osjećala sam se poput djeteta. Svemu sam se iščuđavala, sve me fasciniralo, nisam mogla vjerovati koliko je Pariz lijep. Obožavam taj grad i presretna sam što sam ga imala priliku upoznati na dublji način.
Story: Nakon uloge u seriji ‘Emily u Parizu’ u javnost je dospjela vijest o vašoj dugogodišnjoj borbi s leukemijom. Je li vam teško razgovarati o tome?
Često mi ljudi postavljaju pitanje o mom iskustvu i uopće mi ne smeta govoriti o tome. Smatram da je to čak potrebno. Kada sam imala 15 godina, dijagnosticirali su mi leukemiju pa sam osam mjeseci provela u bolnici. Nisam željela zatvarati oči pred svojom bolešću, ali odlučila sam da ne želim znati ništa o nuspojavama, poput onih da poslije neću moći imati djecu ili da bi mi srce moglo prestati kucati. I dugo nakon što sam ozdravila vjerovala sam da će, ako zloćudnoj bolesti dopustim da mi promijeni život, bolest biti pobjednica. Gluma mi je zaista mnogo pomogla jer sam na pozornici pronašla ispušni ventil i bijeg od crnih misli. Mogla sam postati druga osoba i biti u drugoj priči.
Story: Bolest vam je otkrivena u srednjoj školi. Koliko vam je otežala školovanje?
Nisam joj dopustila da mi oteža. Kada vas zadesi tako nešto, morate ostati jaki u glavi. I sada se ponekad pitam kako mi je to uspjelo. Ali, trudila sam se, koliko sam to mogla, ispunjavati sve svoje obaveze. U to vrijeme bila sam i dobitnica zaklade Make-A-Wish koja je mojoj obitelji darovala put u New York, gdje smo pogledali neke brodvejske produkcije. Nakon kemoterapije vratila sam u srednju školu, a tri mjeseca poslije dobila sam glavnu ulogu Millie Dillmount u svojoj školi.
Story: Jeste li ikada požalili što ste odabrali glumu za svoj poziv?
Nikada. Obožavam svoj posao. To je jedino zanimanje koje mogu raditi dulje od 12 sati na dan, a da mi ne dosadi i da se ne umorim. Naravno, svi ponekad imamo faze da želimo pobjeći na pusti otok i tamo se odmoriti od svega, ali to me uglavnom drži dan-dva i potom ponovno budem zahvalna na poslu koji radim. Gluma je savršena jer imate moć transformacije u bilo što i u bilo koga.
Story: Poznati ste po svojoj brodvejskoj karijeri. Koja je razlika između glume na kazališnim daskama i onoj za male ekrane?
Bolje bi pitanje bilo koja je sličnost. Fascinantno je to jer govorimo o istom, a opet potpuno drukčijem poslu. U kazalištu već nakon nekoliko minuta možete osjetiti kakva publika sjedi u gledalištu. Odmah vidite smiju li se, plaču li i kakve reakcije imaju na ono što radite, a pri snimanju serije ili filma to nije tako. Sve dok film ne iziđe, ne znate kako će publika reagirati na njega, ali i na vašu ulogu. Kazalište je živo, nema natrag i često morate improvizirati, dok tijekom snimanja serije scene možete snimati i deset puta iznova, sve dok ne budu savršene.
Story: Imate li još neki skriveni talent?
Mislim da mogu sve nasmijati i da sam vrlo duhovita. Znam, zvuči dosta samouvjereno i uobraženo, ali zaista mislim da mogu oraspoložiti svakog čovjeka.
Story: U jednom ste intervjuu istaknuli kako ste ispunili gotovo sve svoje snove. Koji su vam još ostali neostvareni?
Iako još nisam spremna na majčinstvo, jako želim biti udomiteljica. Trenutačno sanjam o tome.
Story: U intervjuima ne govorite mnogo o ljubavnom životu, ali možete li otkriti jeste li zaljubljeni?
Nisam, slobodna sam. Znam da će ljubav doći u pravo vrijeme. Nikada mi muška pažnja nije bila potrebna da bih se osjećala ispunjeno, ali naravno da je predivan osjećaj kada imate nekoga s kim ćete dijeliti sve životne radosti i nedaće.
Story: Što volite raditi u slobodno vrijeme? Kako izgleda vaš savršen dan?
Jedem što želim, radim što želim i družim se samo s ljudima s kojima mi je lijepo u društvu. Ne mogu odoljeti sladoledu i sirevima pa vam ne mogu opisati koliko me te dvije namirnice usrećuju. Volim čitati poeziju, otići u prirodu ili istraživati nove restorane i nova jela. Možda zvučim pomalo opsjednuto, ali obožavam hranu.
