Unatoč tome što je Blanka Vlašić u svjet­skom atletskom vrhu i doista ima prena­trpa­n dnevni raspored, našla je vremena za jedan ugodan razgovor. Prije dolaska na dogovoreno mjesto, njezin otac Joško Vla­šić, koji je kćeri ime dao po Ca­sablan­ci, gradu u kojem je osvojio zlatnu meda­lju u desetoboju na Medi­teran­skim igrama 1983., ljubaz­no nam je ponudio prijevoz i doveo nas do Blanki­na omiljenog kafića. U idiličnoj atmosferi splitskog Spi­nuta dočekala nas je nasmijana, lijepa 25-godišnja sportašica, osvajačica zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu u Osaki i brojnih natjecanja, koja je ostvarila i osobni rekord do­sad, skočiviši nevjerojatnih 207 centimetara. U opu­štenom razgovoru ispri­čala je da uživa u čitanju knjiga, pisanju i kuhanju. Story: Očekuju vas važna natjecanja, među ostalim, i nastup na Svjetskom atletskom prvenstvu u Berlinu. Kako se pripremate? Pripreme traju za cijelu sezonu, nije mi cilj jedno natjecanje. Važno mi je da sve odradim na visokom nivou. Takva mi je filozofija za cije­lu karijeru jer kad si neprestano dobar, trebalo bi se sve poklopiti; medalje, titule i rekordi. Po­kušat ću napraviti jedan iskorak u rezultatu kao što sam ga napravila i u treningu. Story: Prije četiri godine operirali ste štitnjaču i uspješno ste se vratili sportu. Jeste li tada mislili da se nećete vratiti u svjetski vrh? Štitnjača je druga priča. Sve ovisi koliko čov­jek podnosi stres i kakva je osoba, ali opet ne mogu reći da je u mojem slučaju stres bio razlog. Kad smo poslije analizirali, vidjeli smo da dosta rođaka s tatine strane ima problema sa štitnjačom. Važno je riješiti stvari u glavi, primjerice, ot­kako se ne opterećujem, smanjila sam stres. Moj je cilj da nakon karijere, i ako tako bude suđeno, imam zdra­vu obitelj - to su stvari na koje treba misliti. Bolest štit­njače je jako podmukla, osim fizičkih simptoma, najteže mi je bilo podnijeti promjene raspoloženja, kad ne možeš napraviti trening na vrhunskom n­i­vou. Drugo teško razdoblje bilo je dva mjeseca nakon operacije, kad ništa nisam mogla raditi, osjećala sam se inertno. Srećom, vratila sam se treninzima u rekordnom roku. Timu ljudi oko mene nije bilo lako. Na trenutke je bilo teško komunicirati sa mnom, trebalo je izdržati.

Story: Donose li veliki rezultati odricanja? Ne znam čega sam se to odrekla, a da nisam sto puta više dobila zauzvrat. Neki aludiraju na izlaske. Izađem kad mi se izlazi, no možda ne osta­n­em do ujutro. Ne znam zašto bih se sputavala, sutra u­j­utro dobro se osjećam jer sam napravila ono što želim. Nisam robot, a i da se ne bavim sportom, htjela bih lijepo izgledati, pazila bih na prehranu. Dolazim iz sportske obitelji. Uostalom, svaki rezultat koji mi se dogodi, onaj trenutak kad padnem na strunjaču, kad proleti nešto u m­e­ni, razlog je zbog kojeg da bih sve ponovila tri puta samo za sekundu tog osjećaja. Story: Može li zaljublje­nost pomoći u rezultatu, odnosno odmoći? Definitivno je to pozitivna emocija, ali nije dob­ro ako oduzima previ­še energije. Kada se te stvari dogode, treba biti profesio­nalac i ostaviti osjećaje sa strane, koji su u svakom slučaju lijepi.
Story: Kakvi ste kad ste zaljbljeni? Prijatelji mi kažu da mi se vidi u očima. Imam euforične trenutke, što je normalno. Osjećam se lijepo, pozitivnija sam i veselija, uleti veći val emocija, osjeti se pozitivna vibra. Story: Volite li taj osjećaj, leptiriće u trbuhu? To su trenuci koje najviše upamtiš i koji ti obogate život. Posebni su zato što su rijetki. Story: Jeste li zaljubljeni? Slobodna sam, nemam dečka, ali u lijepom sam životnom razdoblju. Story: Kakav vas muškarac može privući? Teško je to reći i određivati tipove. Čak ne mogu reći jesu li mi draži sportski ili nesportski. Naravno, voljela bih da je taj netko vezan uz sport, no najvažnije mi je da se s osobom mogu razumjeti, da imam njegovu maksimalnu podršku i povjerenje.
Story: Prilaze li vam dečki? Ne pamtim sada neke ulete, ali zna biti zadirki­vanja. U Splitu su se ljudi naviknuli na mene, tako da nema nekih iznenađenja, ponekad netko nešto dobaci. Story: Što kažete na suptilne, nježne komentare i članke britanskog novinara kad ste nastu­pali na OI u Pekingu? To mi je bilo super i simpatično, ugodno sam se iznenadila kad sam to pročitala. Nije se zaljubio u mene, mislim da je sve preuveličao jer ipak ima obitelj. Nismo se upoznali, ali svatko tko ima pozitivnu vibru prema tebi, od n­a­vijača pa do takvih situacija, predstavlja neš­to dobro. Story: Jeste li ikad učinili prvi korak i nekoga tko vam se sviđa pozvali da izađe s vama? Nisam. Ne­k­e stvari treba ostaviti dečkima, neke curama. Kavalirstvo treba ostati do kraja. Story: Jeste li tvrdoglavi u vezi? Ako si tvrdoglav u vezi, onda si t­a­kav i inače. Zašto bi netko bio drukčiji? Ako nisi to što jesi u vezi, onda ne­što ne valja. Radiš pogreške, prilagođa­vaš se i ono si što nisi. Treba ostati svoj, a ne cijelu vezu hodati po jajima. Nemam veliko iskustvo kad je o tome riječ, ali smatram da je potrebno razumijevanje, u svađama biti konstruktivan, a ne destruktivan. Story: Što vas najviše smeta? Slabost. Volim poduzetne ljude koji vole riskirati u životu, koji se ne boje suprotstaviti i nije im se teško boriti za svoja uvjerenja. Kad je netko jak, teško može imati druge mane poput bahatosti i škrtosti. To ne dolazi u paketu. Story: Volite li putovanja? Stignete li upoznati grad u kojem se održava natjecanje? Četiri puta sam bila u Rimu na natjecanju i tek sam posljednji put otišla u centar. Nemam baš puno prilike i vremena iako imam želju, voljela bih bolje upoznati grad. Pamtim prošlo ljeto u Madridu, bilo je lijepo. Story: Kako izgleda jedan vaš splitski dan? Najdraži mi je dio godine kad počnu pripreme za ljetnu sezonu, odnosno kraj ožujka i početak travnja. Ljetni sam tip. Ustajem u 6.00, potom idem na trening, koji traje do otprilike devet, a po povratku kući kupim namirnice za ručak. Volim laganu kuhinju, dosta povrća ku­hanog na pari, ribu i uglavnom bijelo meso. Lj­eti prije ručka volim na sat vremena otići sama na plažu jer svi prijatelji imaju obaveze. Volim se kupati na K­a­šu­nima i Žnjanu. Poslije ručka obavezno spavam, isključim mobitel, a oko pet odem na po­p­odnevni trening, nakon kojeg slijedi druženje s prijateljima. Ili netko dođe kod mene ili imamo žensku večer. Naravno da nije svaki dan isti jer treba obaviti i poslove u banci, manikuru, frizuru, medijske obveze... Story: Tko su vam prijatelji sportaši ili? Imam puno poznanika, ali i dobrih prijatelja. Družim se s prijateljicom iz srednje škole, prijateljicom koja je 20 godina starija od mene, ali je super, mojom frizerkom, s bratovom curom... Story: Imate tri brata Marina, Luku i Nikolu. Kakav odnos imate sa njima? S Marinom se super slažem, četiri smo godine razlike. Družimo se i izlazimo zajedno. On će krenuti tatinim stopama i postat će trener. Luka uči za fizioterapeuta, a Nikola trenira nogomet. Komunikacija u cijeloj našoj obitelji je odlična, drago mi je što sam iz velike obitelji i jednom kad budemo imali svoju djecu, bit će super. Story: Koliko vam je pomoglo to što vam je otac bio trener i ima li nedostataka kad obitelj blisko surađuje? To mi je uvijek bila samo prednost zato što me otac najbolje poznaje, uopće ne moramo razgovarati - pogledamo se i razumijemo. Danas kad sam se osam­o­stalila i imamo odvojene živote, dobri smo prijatelji i uvijek je tu za mene. Po­nekad m­e ljute neki komentari jer smo oduvijek imali civiliziran i prijateljski odnos. Iznimno sam osjetljiva kada mi netko na bilo koji način na­pada oca zato što me boli nepravda. Tre­neri se često šale i govore da sam ja najveći autoritet na treningu jer uvi­jek kao policajac provjeravam jesu li, primjerice, svi mobiteli ugašeni. Story: Čime biste se voljeli baviti nakon završetka karijere? Nečim vezanim uz sport, ipak mi je to u genima i to je moj život.

Razgovarala Antonija Nazor Foto Marko Grubišić, Cropix Styling Robert Sever