Ona je umjetnica, intelektualka, sanjar; sa­mouvjerena, strastvena i uspješna žena. Njezin karakter oduševit će svaku ženu, a ostaviti bez daha svakog muškarca. A po­vod za razgovor s ovom primadonom teatra, glumicom, redateljicom, a odnedavno i ravnatelji­com Drame Splitskog ljeta Senkom Bulić doista nije teško pronaći jer ona je uvijek aktualna. U pretrpanom rasporedu, između nedavne premijere ‘Roza­munde’ u Zagrebu i Cetinju te puta u New York, ipak je pronašla vremena za razgovor o svojoj najvećoj ljubavi, kazalištu, ali i onoj životnoj koju još strpljivo čeka...

Story: Predstava ‘Rozamunda’ nedavno je premijerno izvedena u &TD-u. Pokupili ste odlične kritike... Trebalo je puno koncentracije za autoricu kakva je Elfriede Jelinek. Ig­rala sam njezin tekst Jackie u režiji Ivi­ce Buljana, a ovo mi je prvi put da ra­dim iz polažaja redateljice. Obje premijere, i u Zagrebu i u Cetinju, izvrsno su prošle iako smo radili u gerilskim uvjetima. Story: Jeste li samokritična osoba? Vrlo. Znam da je ta strogost prema sebi često ograničavajuća, no imam takav mehanizam. Story: Slijedi još jedan izazov, postali ste ravnateljica Drame Splitskog ljeta. Tek sam nedavno imenovana i sad sam u inten­zivnim pripremama jer u dramskom programu izlazimo s dvije nove produkcije uz još gostujući program. Izazov mi je raditi u gradu u kojem sam se glumački počela formirati i koji je beskrajno zanimljiv. Znam da će i ono što budem radila biti vjerojatno oprečno doživljeno. Uglavnom, trema me ne blokira, dapače. Story: Poznati ste po nesvakidašnjoj strasti prema teatru. Osjećate li se isto tako i nakon smjene s mjesta ravnateljice u Sceni Gorica? Moja strast za kazalištem ne prestaje. Nakon odlaska iz Gorice, odmah sam počela raditi na ‘Rozamundi’, a igram i u dvije predstave. S jednom od njih, ‘Ma and Al’, ovaj mjesec idem u New York, igram u kultnom kazalištu La MaMi. Story: Kako ste emocionalno podnijeli to što vam se dogodilo? Više je razloga koji su bili motivira­jući i zbog kojih sam smatrala da dobro reagiram na situaciju koju do tada nisam iskusila. Pritom podrazumijevam izravan utjecaj politike na ono što radim. Pokušavala sam biti što racionalnija, što nije jednostavno emotivnoj osobi. Story: Koliko vam je značila potpora kolega, ali i nemalog broja publike? Nisam se nadala tolikoj podršci jer sam svjes­na da u našem društvu otpor ostaje na nekoj dek­larativnoj razini. Bilo je divno ne biti sam. Story: Kada se nađete pred takvim stresnim situacijama, nedostaje li vam muški oslonac, s kojim biste prolazili teške trenutke? Uvijek imam neki oslonac, ne mora to nužno biti partner. Nisam mislila da bi mi poslovna situacija bila olakšana da sam bila u vezi. Story: Vjerujete li u ljubav? Naravno, to je pokretački mehanizam. Story: Možete li se zamisliti u braku? Nisam toliko maštovita... Šalim se! Niti odbijam brak, niti maštam o tome. To kod mene nije stvar odluke, jednostavno se stvari poslože na određen način. Story: Kako provodite trenutke posvećene samo sebi? Nastojim si ugađati na više načina. Volim či­tati, odlazim u kino, na izložbe, u kazalište, dosta vremena provodim na internetu, skijam.. Volim se baviti raznim sportovima, idem u teretanu, na plivanje. Jako mi je teško povući granicu između privatnog i poslovnog vremena. Story: Maštate li još uvijek? Maštam o kazalištu, o redateljima s kojima bih voljela raditi, o mjestima koja želim posjetiti... Story: Doimate se snažnom, zrelom i potpunom ženom. Postoji li neostvarena želja? Nisam imala plan prema kojem bih procjenjivala svoje uspjehe ili neuspjehe. Upravo me pokreću ta nova mogućnost, neizvjesnost i rizik. Srećom, imam mnoge neostvarene želje i bila bih najsretnija da ih uvijek bude. Razgovarala Ana Lukiček Fotografije Matea Smolčić; Pixsell