Poznati domaći pjevač, 36-godišnji Luka Nižetić slovi kao odličan zabavljač veselog duha koji glazbenim hitovima i opipljivom karizmom uveseljava publiku već više od 14 godina. Popularnost je pretočio i na Instagram na kojem broji preko 80 tisuća pratitelja koje često izvještava o svojoj svakodnevici, pa se tako nedavno pohvalio boravkom u Sarajevu, a za Story.hr je objasnio gdje najviše voli nastupati, koji umjetnici su mu uzor te zašto smatra da ga je glavni grad Bosne i Hercegovine oblikovao kao glazbenika.
Kada kažete da je Sarajevo grad u kojem su Vaše pjesme dobile pravi smisao, na što točno mislite? Možete li biti malo konkretniji?
Split je grad u kojem sam započeo svoje prve glazbene korake, a u Sarajevu se sve ono o čemu sam sanjao pretvorilo u javu. Dino Šaran, frontmen kultnog benda Letu štuke je autor gotovo svih pjesama na mom albumu prvijencu tako sam se na neko vrijeme preselio u Sarajevo gdje smo radili na pjesmama. Zaljubio sam se u grad na prvi pogled, u ljude, u njegovu multikulturalnost, a o hrani da ne pričam, pite krumpiruše, ćevapi, teletina na sto načina, dolme... Sarajevo je jednostavno grad u kojem sam se odmah osjećao kao doma. Kao mali intenzivno sam slušao glazbu koja je nastala u Sarajevu i maštao o tome kako ću jednog dana i sam tamo stvarati glazbu, i nema veće sreće, to mi se ostvarilo.
Na kojeg glazbenika ste se ugledali kao dijete i zašto?
Obožavao sam Michael Jacksona i Dina Merlina. Oni su za mene bili super heroji. Za Jacksona nisam znao je li svemirac, vilenjak, robot, buljio sam u njega te danima i noćima pokušavao skinuti sve te plesne korake, a Dino Merlin je u glazbi nosio zvuk Balkana i svojevrsnu sjetu koja me potpuno opčinila. Kasnije sam se zakačio na Radiohead koji je i danas za mene najdraži ali i jedan od najvećih bendova današnjice. Dosta eklektičan izbor!
U kojem prostoru ili dvorani najviše volite nastupati?
Najviše volim nastupiti pred ispunjenom dvoranom, bila ona mala i velika, bio to disco klub ili trg nekog grada, publika je ta koja čini koncert živim, bez nje to je sam jedna obična proba s bendom. Publika daje pravi smisao glazbi.
Pohvalili ste se s 14-godišnjom obljetnicom izlaska svog prvog albuma 'Premijera'. Osjećate li još uvijek tremu prije nastupa?
Osjećam. I počeo sam napokon uživati u tome. Igrao sam svoju prvu predstavu u kazalištu, bila je premijera ‘Aladin i čarobna svjetiljka’. Bio sam toliko prestravljen da sam htio propasti u zemlju. Pokojna Ana Karić je igrala moju majku. Pitao sam je ima li tremu, a pritom je stajala sasvim mirno čekajući izlazak na scenu. Odgovorila mi je da ima toliku tremu da bi najrađe da nestane struje i da nema predstave. Pao mi je kamen sa srca. Ako Ana Karić, žena s toliko uloga i iskustva na pozornici ima tremu tko sam ja da je nemam.
Kojih se trenutaka u tih 14 godina najradije prisjećate i koje bi izdvojili kao one koji su vas najviše formirali kao glazbenika i osobu?
Bilo je toliko trenutaka. Imao sam čast surađivati s mnogo talentiranih ljudi, glazbenih autoriteta- Zdenko Runjića, Mišo Limić, Arsen Dedić, Matija Dedić, Radojka Šverko, Neno Belan, Dino Šaran, Severina, Dino Merlin, Branimir Mihaljević, Baby Dooks.. Pjevao sam na raznim pozornicama u kojekakvim uvjetima, u ovih 14 godina s glazbom proputovao koliko netko ne proputuje za života. Uživao sam u svakom trenutku, bio on lijep ili malo manje lijep. Ništa ne bih mijenjao, sve bih ponovio, isto ovako.
Što Vas inspirira prilikom traženja novog zvuka?
Ljudi i samo ljudi. Ljudi su mi inspiracija za sve u životu pa tako i za glazbu. Oni daju smisao glazbi. Rad s novim ljudima uvijek ti iznova daje krila, neku novu perspektivu u glazbi, naučiš neki novi glazbeni jezik. Nema ništa ljepše od toga.
