Krhka, a istodobno snažna, nasmijana i svoja, takva je bosanskohercegovačka pjevačica Hanka Paldum koja godinama ponosno nosi nadimak kraljice sevdaha. Neke od najljepših pjesama 63-godišnjakinja će zapjevati u zagrebačkom KD-u Vatroslava Lisinskog, a koncertom pod nazivom ‘Ja vas pjesmom zovem’ počet će slavljeničku turneju u povodu 45 godina karijere. Story je u kolovozu na Story Hall of Fameu u Sarajevu Hanki dodijelio nagradu za najbolju pjevačicu, a nasmijana glazbenica otkrila nam je da voli nagrade te da statuu ponosno čuva. Hanka se prisjetila i glazbenih početaka, otvoreno je govorila o ljubavi te otkrila je li njezino srce spremno za novu ljubav.
Story: U ponedjeljak, 14. listopada, održat ćete koncert u KD-u Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u povodu 45 godina karijere. Što publika može očekivati?
Ne znam koji mi je to nastup u Lisinskom jer sam, osim solističkih koncerata, sudjelovala u raznim manifestacijama i grupnim koncertima. No najviše volim pjevati sama. Tada najbolje osjetim energiju publike koja pripada samo meni. Tada sam domaćin koji je tu publiku primio u svoj dom. Obećavam da ću biti odličan domaćin, sve ću vas lijepo ugostiti i počastiti onime što najbolje znam, a to je dobra pjesma. Bila bih sretna da mogu svakom osobno prići i ponuditi kocku rahat lokuma, koji je simbol ljepote, smirenosti, ljubavi i dobre priče.
Story: Hoćete li imati goste?
Bit će to u potpunosti moj koncert u organizaciji Đele Jr. Jusića i njegove supruge Paule kojima beskrajno vjerujem. Imam toliko pjesama koje bih željela otpjevati, ali neću moći jer bi mi trebala serija koncerata da otpjevam sve pjesme koje publika voli. Zato mi je bilo suvišno razmišljati o gostima. No znate kako je s iznenađenjima, neću isključiti tu opciju.
Story: Nakon 45 godina, imate li još tremu?
Uvijek imam tremu i svaki je pravi umjetnik ima. To je doza odgovornosti i zabrinutosti kako će se sve odviti, kakva će biti atmosfera u publici, ali nakon prvih taktova na sceni, osjećam da ulazim u divno mirno more, kao da sam počela plivati. Ulazim u dubine i istražujem ljepote. Tako se osjećam pred publikom. Volim se uvući u njihovu dušu jer samo tako možete stvoriti prijateljsku atmosferu i emocije koje će oni ponijeti kući i zauvijek čuvati.
Story: U kolovozu ste na Story Hall of Fameu u Sarajevu primili nagradu za najbolju pjevačicu. Koliko vam laska to priznanje?
Mnogo. Svaka mi nagrada mnogo znači, a ovom ste me zaista ugodno iznenadili. Ne postoje male i velike nagrade, zato sam jako sretna kad god netko prepozna moj rad, trud i ljubav prema glazbi. No meni su nagrade i veliki pljesak i široki osmijeh publike.
Story: Što pamtite s početka karijere?
U prvom razredu osnovne škole zaljubila sam se u pjevanje, priključila sam se zboru i jedva čekala nastupe na priredbama i za Dan škole. Roditeljima u početku nisam ni rekla da sam počela pjevati jer sam znala da to neće odobravati. U Domu kulture nedaleko od kuće održavale su se probe pjevanja pa bih jedva čekala da me mama pošalje u trgovinu pa da samo malo svratim. Često bih nešto namjerno zaboravila kupiti, samo da se još koji put moram vratiti. Živjela sam za to da osjetim zvuke instrumenata i pjevača. Bila sam snalažljiva pa sam uspjela često prevariti majku i oca. Uz pomoć pokojnog brata iskakala sam kroz prozor i bježala.
Story: Roditelji su vam bili strogi?
Da, jako, ali razumijem ih jer su se bojali da ne krenem stranputicom. Posebice zato što sam žena, a tada je vladalo mišljenje da su ženama koje se bave glazbom moral i ponašanje upitni. No trudila sam se da roditeljima ne ocrnim obraz i da sve što radim, radim tako da oni budu ponosni na mene. Na kraju sam u tome uspjela.
Story: Vrlo mladi izgubili ste oca. Koliko vam je to teško palo?
Imala sam 14 godina kad je tata preminuo. Kad sam došla kući iz škole i vidjela njegovo beživotno tijelo na krevetu, od tuge sam pala na njega. Možda je bilo lakše što sam bila mlada pa sam se brzo ponadala da ću sad lakše pjevati i da ću imati manje kontrole. Bilo je previranja u meni, trenutaka kad sam pomislila da sam luda jer tako razmišljam, pa bih plakala, a onda se smijala. Pomiješane emocije.
Story: Jeste li se tada bojali kako ćete majka, brat i vi preživjeti?
Uopće nisam o tome razmišljala. Moja je briga bila samo kako ću pjevati, nije mi bilo važno kako ću živjeti. No poslije su došle još veće muke jer je stariji brat preuzeo ulogu oca. Roditeljima sam se još mogla iskrasti, prevariti ih, ali s bratom nije bilo tako. Brat je postao rigorozan, a kad sam se počela šminkati, njemu se to nije svidjelo pa bi mi pronašao šminku i uništio je. Kad smo odrasli, sjećam se da sam mu rekla: “Dragi Mustafa, ti si bio pravi zlotvor prema meni”. Danas ne žalim ni za čim, čak ni za šamarom koji sam znala dobiti od brata. Čak mu ljubim ruku koja me bodrila i usmjeravala da postanem čovjek. Svi koji me poznaju znaju da sam uvijek spremna pomoći, a nikad odmoći.
Story: Koliko vam je novac važan?
Nikad mi nije bio važan, ali volim ga imati. Ne želim ovisiti ni o kome, a dosad, na sreću, nisam bila bez novca. I u najtežim trenucima imala sam ga jer na njega nisam gledala kao na bogatstvo. Nikad se nisam vodila time da ga gomilam. Naprotiv, trošila sam ga, dijelila i dolazio je drugi. Ne znam kako, ali dolazio je. Volim raditi, stvarati i truditi se kako bih nešto postigla.
Story: Na intervju ste stigli iz Njemačke, gdje ste bili u posjetu kćeri Mineli i unucima. Imate i sina Mirzada. Je li obitelj najveće bogatstvo?
Za mene je bogatstvo sve što može koristiti drugima. Ako nismo od koristi drugima, siromašni smo. Djeca su naš nakit kojem ne smijemo prilaziti kao da su jedino važno na svijetu.
Story: Dolazak djece na svijet i nije bio lak. Doživjeli ste i kliničku smrt na porođaju sina?
Istina, imala sam dva vrlo teška porođaja, ali zaboravila sam na to čim sam se oporavila. Imala sam placenta previju, odnosno posteljicu koja se nalazila u predležećem položaju, što mi je stvorilo probleme i prouzročilo kritične porođaje. Nakon prvoga, savjetovali su mi da bi bilo bolje da više ne ostajem u drugom stanju jer bi moglo završiti pogubno. No nisam poslušala i rekla sam samoj sebi da će biti kako treba biti.
Story: Jeste li, kao i vaši roditelji, bili strogi?
Poprilično sam stroga, ali ne kao moji roditelji. Tolerantna sam prema djeci, što me ponekad znalo i koštati jer im jako vjerujem. Ne volim se opterećivati crnim i lošim stvarima, volim vjerovati da će biti dobro. Svojim primjerom nastojim im biti uzor, ali važno je da budu spremni imitirati me u nekim situacijama.
Story: Koliko unučića imate? Kakva ste baka?
Imam dvoje unučića, a kao baka sam popustljivija. Današnja su djeca zahtjevnija i ne mogu to prihvatiti. Mora se znati ‘tko kosi, a tko vodu nosi’. Danas im je dostupno sve, evo moj unuk od godinu i pol samo trči za mobitelom i tipka prstićima po ekranu. No moji unuci rastu pod vrlo budnim okom roditelja, popuštaju im mnogo toga, ali su i vrlo zahtjevni. Ako žele nešto zauzvrat, moraju to i zaslužiti.
Story: Izgledate odlično, vježbate li?
Ma kakvi, ne vježbam. Rijetko jedem slatko, stalno se krećem i trošim energiju na koncertima. Kasno idem spavati, navečer čitam, istražujem, volim biti informirana o svemu. Neprestana aktivnost daje mi poletnost i svježinu.
Story: Što mislite o estetskim operacijama?
Ponekad me to žalosti jer se gubi identitet. Voljela bih tu istaknuti našu prekrasnu Sarajku, Amru Silajdžić-Džeko, koja može biti primjer ženama. Prirodna je, bez korekcija, čak ni obrve ne čupa. Ako je žena nesretna s nečim, u redu je da napravi malu korekciju. Žao mi je što su mnoge žene danas nesigurne i ne shvaćaju da ljepota zaista dolazi iznutra.
Story: Tijekom razgovora ne skidate osmijeh s lica. Odakle toliko pozitivne energije?
Moramo shvatiti da je postojanje na ovom svijetu trenutačno. Želim iskoristiti život najbolje što mogu, želim da me pamte kao dobru osobu. Vodim se time da se dobro dobrim vraća i nastojim tako živjeti. Postoji divna mudrost: “Vodite računa o mislima jer one postaju vaše riječi. Vodite računa o vašim riječima jer one postaju vaša djela. Vodite računa o vašim djelima jer ona određuju vaš karakter. Vodite računa o karakteru jer karakter određuje vašu sudbinu”.
Story: Bojite li se smrti?
Ničega se ne bojim. Sve će nas jednoga dana pogoditi ta strijela, ne bojim je se.
Story: Iza vas su dva braka nakon čega ste rekli da se više ne biste udavali. No teško je povjerovati da vam muškarci danas ne prilaze?!
Možda prilaze, ali ja ih ne primjećujem.
Story: Nedostaje li vam ponekad muškarac?
Nimalo. Ponekad sam preopterećena obavezama jer sam kod kuće preuzela ulogu muškarca i žene. Ponekad su me sputavali, morala sam se prilagođavati drugima kako bih njima udovoljila. Kad bi se pojavio netko tko bi me držao kao kraljicu, onda bih razmislila.
Story: Kakve osobine mora imati muškarac?
To treba biti osoba koja će biti ispred mene, a ne pokraj ili iza. Mora me zaštititi, a ja u svakom trenutku moram osjećati da mi čuva leđa.
Story: Dosad ste se razočarali u muškarce?
Ne, nikad si to nisam dopustila. Prvi sam put bila u braku s Muradifom Brkićem u kojeg sam bila jako zaljubljena, s njim imam djecu, zajednički smo stvarali karijeru. U početku, na nagovor moje majke, znao mi je uvjetovati ili on ili muzika, a ja bi bih odgovorila: “I ti i muzika”. Onda bi me pitao je li barem malo ispred glazbe, a ja bih mu rekla: “Nisi nimalo”. Uvijek sam imala stav, nisam željela lagati. Odana sam i volim poštovati. Dokle god se muškarcu divim, mogu biti s njim. Kad mu se prestanem diviti, povučem se i ostavljam ga. Zapravo, nijedan muškarac nije me ostavio.
Story: Što se dogodilo s drugim suprugom Fuadom Hamzićem?
Nakon razvoda, osjetila sam potrebu da imam nekoga. On je mene toliko želio, trudio se, pokušavao i na kraju sam popustila jer sam pala na manire i postupke. Brak je trajao sedam godina, ali shvatila sam da je za mene sveto nešto drugo. Željela sam odanost i poštovanje, a kad sam vidjela da to nemam, razišli smo se. No i danas sam s oba bivša muža prijateljica. U svakom trenutku mogu ih nazvati jer sam djelima pokazala da sam ih cijenila i voljela.
