Dramska umjetnica Natalija Đorđević odmalena svira klavir i piše, i to su njezine velike - male ljubavi.
Story: Kad ste počeli svirati klavir?
U nižoj muzičkoj sa sedam godina. Naime, kad sam imala pet, od djeda sam dobila ploču, ne sjećam se kojeg pijanista, i zaljubila se u zvuk klavira. Rekla sam mami da me odmah upiše u školu da naučim svirati, ali kad smo došle, profesori su rekli da sam premala i da se vratim iduće godine. Budući da se ionako godinu ili dvije treba svirati blok-flauta, a tek onda se prelazi na klavir, uz moje uporno nagovaranje da sam dovoljno velika, ipak su me upisali.
Story: Što vam je klavir dao?
Naučio disciplini i strpljenju. Trebalo je svakodnevno vježbati, i to svaku kompoziciju savršeno tehnički izraditi, a tek onda smo se bavili interpretacijom. Ono što kod klavira volim jest kad svladam kompoziciju tako dobro da mogu improvizirati, unositi primjerice elemente jazza. Osim toga, volim kad sviram sama, to mi je dobar odmak od svijeta.
Story: Koliko često svirate?
Najčešće jednom tjedno kad uhvatim vremena.
Story: Što volite zasvirati?
Najdraže su mi kompozicije iz omiljenih filmova, primjerice ‘Ljubavne priče’ ili ‘Cabareta’. Na putovanju znam provesti sate u trgovini s notama, primjerice iz Weimara sam donijela pun kofer nota. Volim i klasiku, moji su favoriti Chopin i Mendelssohn, oni su mi u glazbi poput impresionista u slikarstvu, jer je vrlo važna dobra interpretacija.
Story: Opušta li vas i pisanje?
Da, obožavam pisati. Pišem tridesetak godina. Ponekad i cijelu noć. Ideje mi naviru na najčudnijim mjestima, dok čekam avion ili na nekom šalteru, ali najčešće na moru. Nema mi veće radosti nego gledati u more, pijuckati kavu i pisati - to je za mene raj.
Story: Što pišete?
Bajke i priče, ali i bajke i priče za odrasle - iako su odrasli relativan pojam. Moji su rukopisi, a zaista jesu rukopisi jer pišem rukom, čak i na ova pitanja odgovorila sam najprije kemijskom, a onda ih prepisala, jer inače ne mogu razmišljati, zaključani su u ormaru. Dugo me mučilo što dosta brzo pišem, ali se mučim s krajem. Jednom sam to rekla jednom prijatelju piscu, a on mi je odgovorio - zašto bi imala kraj? Neka svatko smisli svoj! Čim sam se prestala opterećivati krajem, svaki bih ga put bez imalo pritiska smislila.
Story: Hoćete li nešto objaviti?
Ponekad nešto kratko napišem na Facebooku u kasne sate i onda najčešće izbrišem ujutro. Voljela bih pisati kolumnu, sviđa mi se forma. Jedino što je dosad objavljeno jest moja monodrama ‘Potrošeni snovi’ koja je zapravo kompilacija Čehovljevih tekstova i pjesama Natalije Vorobjove Hržić u kojoj ima i nešto mojih tekstova. No drago mi je što je objavljena i na hrvatskom i ruskom jeziku
