Za Ivu Majoli protječe ljeto za pamćenje, prvo u kojem uživa punim plućima. Nakon 13 godina profesionalnog igranja, hrvatska teniska zvijezda svoj je reket ovjesila o zid, pa su joj turniri, treninzi i avionski letovi posljednja stvar na pameti. Svoj 27. rođendan proslavila je večerom za stotinjak prijatelja i vatrometom koji je točno u ponoć, 12. kolovoza, obasjao nebo iznad Hvara, u zagrljaju svojeg dečka Stipe Marica s kojim, osim ljubavi, dijeli i zajednički datum rođenja. U karijeri je osvojila osam velikih turnira, a 1997. oduševila je sportsku javnost uzevši prestižni Roland Garros. Zaradila je oko četiri i pol milijuna dolara, dovoljno za mirnu starost, svoju i svojih potomaka, no Iva ne misli sjediti besposlena. Ipak, svoje je planove za budućnost, jutro nakon rođendanske proslave, s nama podijelila potpuno mirna i spokojna.
Još donedavno ste planirali povratak u vrh tenisa. Što je bio prijelomni trenutak u odluci da ga zauvijek napustite?
- Kap je prelila čašu kad sam u travnju na turnirima doživjela tri teška poraza od curica, malih Ruskinja. To mi je toliko teško palo da sam željela iskočiti iz vlastite kože. Shvatila sam da više ne mogu podnositi poraze. Nakon toga, uoči Roland Garrosa, nisam primila pozivnicu za turnir, pa iako su mi je čvrsto obećali, dali su je Martini Navratilovoj. Nakon takve odluke potpuno sam potonula.
Osjećate li se danas pomalo izgubljeno?
- Prvih dana nisam znala što ću sa sobom, nisam navikla živjeti bez obaveza. U tenisu je sve tempirano i zna se što ćeš raditi svake minute svakoga dana. Bila sam u komi ali, iznenađujuće, tenis mi nije nedostajao.
Počeli ste igrati u šestoj godini, stopama sestre i brata. Pamtite li prve novinske napise o vama?
- Većinu ih i danas čuvam. Kad sam osvojila Europsko prvenstvo do 14 godina, krenuo je lov menadžera na mene, pa je to bilo zanimljivo i novinama. A bile su simpatične i reakcije moje okoline. Kad bih se nakon turnira vratila u školu, tražili su da donesem pehar i medalje. Bila sam klinka, a osjećala se tako posebno.
Što je vas motiviralo za uspon: novac, slava, dokazivanje, ljubav?
- Da nema ljubavi, teško da se išta moglo napraviti. Nema tog roditelja koji te može natjerati na 12-satni trening, ako ti to zaista ne voliš. Većina tu pukne jer to tako ne ide. Ja sam zaista voljela tenis.
Vaš otac Stanko svojedobno je za život zarađivao vozeći taksi. Kako se vaša, dotad prosječna zagrebačka obitelj, nosila s velikim skokom u standardu?
- Nikad nam ništa nije falilo, ali istina je da smo živjeli prosječnim životom. Osobno, nisam osjetila taj skok jer sam odmalena bila u tom svijetu. Djetinjstvo sam provela u Americi. U akademiju su stizali jako bogati ljudi koji su po djecu dolazili s Rolls Rojsevima, a oko nas su šetali Pete Sampras i Andre Agassi. Ipak, u mojoj se obitelji ništa nije promijenilo. Odjednom imaš veći stan i veći auto, ali znaš da si to i zaslužio.
Koji su najteži trenuci koje pamtite?
- Mi tenisači razmaženiji smo od svih drugih sportaša. Dočekuju nas šoferi, voze nas u najbolje hotele, no ono što ljudi ne vide jest da si većinu vremena sam. I da se često probudiš pitajući se u kojoj si državi.
Mnogo puta hvatala me depresija, zapadala sam u krize jer po nekoliko mjeseci nisam vidjela svoj dom. Bilo mi je dosta aviona, bilo mije dosta svaki dan buditi se u drugom hotelu, na drugom kontinentu. Zbog ozljede sam znala primiti i 30 injekcija odjednom. Koliko god ljudi misle da sam živjela glamurozno, glamur sam vidjela jednom u nekoliko mjeseci. Sve ostalo bio je rad i ogromna žrtva. I zato želim normalno živjeti. (17.08.2004.)
