Omiljeni turski glumac: 'Prošao sam trnovit put do srodne duše'

Mogu se stalno odmarati i ne volim tu svoju lijenost, ali kada je o glumi riječ, pohlepan sam. Kada vidim dobar scenarij i dobru ulogu, ne mogu se suzdržati. Tražim ulogu koja će mi probuditi sva čula - kaže glumac Mete Horozoğlu kojemu je čula probudila uloga Mehmeta u seriji ‘Ukradeni život’ koju odnedavno pratimo na Novoj TV.

Prije uloge Mehmeta osvojio je domaće gledateljice ulogom Sonera u turskoj uspješnici ‘Kako vrijeme prolazi’.
Mete je rođen 1975. godine u ankarskoj četvrti Keçiören, a odrastao je uz sedam i tri godine starije sestre. Otac je bio vlasnik malene radionice, a majka kućanica koja se  brinula o obitelji. Iako su živjeli u Ankari, obitelj glumca prethodno je imigrirala iz Jugoslavije. 

- Majka i otac su djeca dviju obitelji koje su se dobro poznavale i odgajani su u istoj kulturi. Budući da su podrijetlom sa sela, živjeli smo skromno, ali ništa nam nije nedostajalo. U obitelji su vladale žene pa sam već kao dijete znao kako se ponašati prema nježnijem spolu. Starija se sestra u svakom smislu te riječi brinula o meni, bila mi je poput majke. I još je tako. Tata je klasični otac, glava obitelji. Dolazio bi kući mrtav umoran nakon što bismo mi zaspali, a kada bismo se probudili, već bi odavno bio na poslu. Unatoč tomu, uvijek smo bili bliski. Nikad nije bio autoritativan, a odnos je temeljio na igri i zabavi - govori Mate i dodaje da je majka bila stroga.

- Budući da je uvijek bila kod kuće, jedino što me moglo zaustaviti bila bi njezina rečenica: “Nastaviš li biti zločest, navečer ću te tužiti tati”. Naravno, mama je upravljala svime vezanim uz kuću pa su i izlasci te vrijeme povratka kući bili su pod njezinom kontrolom. No ipak smo bili slobodni - opisao je svoju obitelj glumac koji nikada nije skrivao koliko mu je ona važna. 
Osnovnoškolske godine proveo je trčkarajući po brežuljcima u rodnom kraju, a poslije su mu mladost obilježila putovanja. Nakon Ankare živio je u Jalovi, pa u Izmitu, Karamürselu i ponovno u Ankari. 

- Iskreno, nisam se previše bavio time što ću raditi ili kako će mi izgledati život u godinama koje slijede. Još u osnovnoj školi, tijekom ljetnih praznika, radio sam kao prodavač u susjedstvu. Kratko sam radio i u ljekarni u zgradi u kojoj smo živjeli - govori 43-godišnjak koji je odmalena želio pridonositi kućanstvu i roditeljima olakšati financije. Iako je bio radišan, Mete nije bio učenik s peticama u imeniku. Naprotiv, bio je čak ispod prosjeka pa su se roditelji bojali za njegovu budućnost. 

- Nisam bio radišan učenik, ništa mi se nije dalo. Imao sam sreće jer sam bio najbolji na odsjeku za računovodstvo pa sam dobio dodatne bodove i mogao se upisati na ekonomski fakultet. No nikako se nisam mogao pomiriti s tim. Muka je bila prevelika, pokušao sam, ali nije išlo. Zaključio sam da je najbolje odustati pa sam se pridružio starijoj sestri koja je u Ankari radila kao novinarka. 
Nakon što se doselio sestri, radio je na blagajni u dva poznata lanca restorana brze prehrane i tada je počeo promišljati o tome čime se želi baviti u životu. 

- Rad, i to rad u najmlađoj dobi, čovjeku pomaže da u životu vidi ispred sebe i da budućnost oblikuje poput tijesta. S druge strane, koliko god ga vi oblikovali, naknadno shvatite da život ima potpuno drukčije planove. Počeo sam sve više razmišljati o poslu, a baš u tom razdoblju moj najbolji prijatelj Sinan preselio se u Antaliju. Odlučio sam otići k njemu na vikend, a to je zapravo bio odlazak iz Ankare. U Antaliju sam otišao na dva dana, a ostao točno dvije godine. Pronašao sam neki poslić koji sam radio nekoliko mjeseci, a onda me obuzela briga zbog budućnosti. Vojska, nedovršeni studij... Odlučio sam se vratiti u Ankaru te sam planirao studirati računovodstvo - opisuje Horozoğlu razdoblje u kojem je u Antaliji živio s najboljim prijateljem.

Stvari nisu išle najbolje ni nakon povratka u Ankaru. Njegovi planovi o nastavku ekonomskog studija pali su u vodu. Vrata sveučilišta, na kojem se nije pojavio dvije godine, pretvorila su se u zid. 

- Stajao sam na mjestu, a neki glas u meni je govorio: “Ne, ne, nešto će se dogoditi. Život će se nekako vratiti na pravi put”. Vjerujte mi, čovjek se u životu ne smije previše mučiti. Za sve postoji vrijeme. Čini mi se glupim kada ljudi inzistiraju na tome da se nešto mora dogoditi. Scenarij je i tako spreman. Nema potrebe previše razmišljati. Zamislite, pred vama je pet milijardi priča s glavnim ulogama. S onima koji su ostali za nama i onima koji stižu iza nas, taj broj samo više raste. U tom se trenutku izvanredno uzdam u glavnog scenarista - rekao je glumac.

Baš kao što je vjerovao da će se nešto dogoditi, tako mu je jednoga dana na pamet pala zamisao da bi se mogao okušati u glumi. I nije prošlo mnogo vremena, a Mete se upisao na Odsjek za kazalište i studij završio u roku. Odmah nakon završetka studija s nekoliko kolega osnovao je skupinu pod imenom Kazalište Anadolu i tako su radili dvije godine. 

- Naravno, dok učite o kazalištu, učite i o problemima u kulturi. Počnete poimati i situaciju u domovini. Zbog brojnih problema, poput nedostatka rješenja i odgovora te nemogućnosti gledanja unaprijed, jednoga sam dana odlučio doći u Istanbul, gdje dugo nisam mogao naći posao. Opet sam nastavio statirati... Budući da je to ipak bio Istanbul, novca je bilo malo više. Živio sam s nekoliko prijatelja u stanu bez namještaja pa smo mogli koristiti samo jednu sobu.

Ipak, stvari su krenule nabolje, a uloge su se odjednom počele nizati. Iako kaže da u svijetu slavnih bolje prolaze oni pokvareni, Mete kaže kako je obećao samome sebi da nikad neće biti takav te da će uvijek biti protiv nepravde. 

- Alergičan sam na nepravdu. To vrijedi za društvene nepravde, kao i za osobne. Znam da imam problem s ‘pravdom’. Ne volim ni kad se ljudi ponašaju kao beskičmenjaci. U međuljudskim odnosima ljuti me kad netko ima moć i koristi je da se nametne. Jedna od prvih stvari na koje pazim jest da ne povrijedim ljude. Ne znam koliko sam u tome uspješan. Zapravo, u svakodnevnim odnosima katkad i svjesno povrijedim ljude s kojima sam postigao određenu bliskost - ističe Mate. 

Iako ne poriče da mu danas na ulici mnogi prilaze i prepoznaju ga, kaže da ga slava ne zanima te da mu je život samo priskrbio zanimanje koje to nosi. Kaže da je obiteljski čovjek kojega jedino istinski ispunjava i usrećuje obitelj - supruga, marketinška stručnjakinja Elif Sönmez, te uskoro dvogodišnji sin Ali. 

- Mislim da sam naučio biti požrtvovan suprug. Naučio sam biti dobra osoba i smanjivati svoje želje kako bih pomogao drugoj strani da se osjeća bolje. Potrebno je raditi kompromise, to je najvažnije osjetiti kao supružnik. Brak je neobična ravnoteža. No kad tu ravnotežu jednom postignete, shvatite da je to savršen život. Znate kako kažu, pronašao sam srodnu dušu. Zamislite, na ovom golemom svijetu pronađete jednu osobu. Sretan sam zbog toga i to je moje najveće postignuće - govori Mete ističući kako je zbog bake, majke i dvije sestre naučio sve o ženama. 

- No ne mogu u potpunosti shvatiti žene, mislim da je to nemoguće svakom muškarcu. Volim reći da smo dvije potpuno drukčije instalirane verzije programa na istom računalu - ističe glumac. 

Baš zato što poznaje žene, nastoji što više vremena provoditi sa suprugom kako bi ona osjetila da je voljena pa je često izvede na večeru, odu na izlet, u kino ili kazalište. 

- Volim provoditi vrijeme sa suprugom, ali sad mi je najveći zadatak odgojiti sina da postane dobar čovjek. To ovisi o mnogo okolnosti, ali nadam se da će izrasti u poštenog mladića - iskren je Mete koji bi volio proširiti obitelj, ali ističe kako ta odluka ovisi o njegovoj supruzi. 

- To u potpunosti ovisi o mojoj ženi, hoće li biti spremna i željeti još djece. Ona je previše nježna s našim sinom, ulaže toliko ljubavi i strpljenja. Nažalost, tu predanost i nježnost nijedan muškarac na svijetu, uključujući mene, nikad neće moći pojmiti. Tu svetu stvar koju nazivamo ženstvenošću. Odgoj djeteta uistinu je jako težak. Neka Bog pomogne svakomu tko odgaja dvoje ili troje djece - govori Mate koji malu obitelj ponekad iznenadi večerom.

- Volim kuhati, a najbolje mi ide priprema jela s rižom te jela na žlicu. Od dana kada sam upisao fakultet morao sam paziti što jedem jer se vrlo lako debljam pa zavidim ljudima koji jedu što požele, a vaga im uvijek pokazuje istu kilažu - govori glumac koji zaista uživa u svakom trenutku koji mu život pruža. 

- Ne volim previše planirati budućnost. Znate kako kažu: “Život je ono što se događa dok planiraš”. Umjesto da sjediš i kuješ planove, čini mi se zabavnije sanjariti, primjerice o tome kako bi bilo živjeti na farmi, otići na odmor na Daleki istok ili čeznuti za uživanjem na obali mora - zaključuje glumac.