Glazbenik, Marin Ivanović Stoka, šest puta se pokušavao riješiti ovisnosti o drogama. Na kokainu je bio punih 19 godina, to je kaže, značilo 19 godina života u kojemu su laganje, varanje, krađa, emotivna nestabilnost i bezosjećajnost bili njegova svakodnevica. I siguran put do smrti. Počeo je svoju priču 37-godišnji Stoka za 24sata.
Patnju koju je prolazio, baš kao i njegovi roditelji te nekolicina najbližih mu prijatelja, reper je pretočio u monodramu 'Stara škola kreka - iz tame u svjetlo' koju je mjesecima pisao noću klečeći u kapelici i moleći se Bogu. Kako je od grešnika i ovisnika postao produhovljeni vjernik, u emotivnoj ispovijesti govori reper Stoka .
Na drastični životni preokret, od ovisnika do produhovljenog vjernika potaknula ga je komuna, vjerska zajednica Cenacolo, jer se ondje prvi put susreo s okruženjem u kojemu su odlazak na misu i molitva svakodnevica. 'Do tad sam se molio kad sam se nalazio u nekoj jako teško ili bezizlaznoj situaciji te tražio Boga da mi pomogne. No vjera je sasvim nešto drugo. Vjera je predanje. Smatram da mi je Bog pomogao da preživim delikatne situacije, vjerujem u to i zato sam naučio živjeti uz Boga' govori.
'Svakodnevno pokušavam živjeti vjeru. Pomoliti se prije ručka, navečer pročitati Bibliju, otići ujutro na misu. No dogodi se da tri tjedna idem ustrajno, pa pet dana ne odem. Nedjeljom ne preskačem odlazak na misu. Borim se što više biti na putu kojemu me naučila zajednica Cenacolo jer mi taj put čini dobro. Težim tome da svaki dan režem svoje mane i nedostatke kako bih bio bolji bližnjima oko sebe i bliži Bogu. Zajednica me naučila i molitvi i konstanti. Konstanta je vrlo važna. Jer ako si neprestano u molitvi, onda znaš da nije prošao dan bez Boga. Svaki dan zahvališ Bogu na svim darovima u životu' odgovara na pitanje što to znači u svakodnevici.
Koliko se promijenio dan i životni stil od kako je postao vjernik, govori to da ne prođe ni pola sata u danu, a da ne pomisli na Boga. 'Početak i kraj svake moje misli su Bog, Gospa i molitva. Svaki put pokušavam da u svakoj odluci, pa čak i pogrešnoj, osjetim kako Bog živi u meni. Puno mi je pomogla i predstava koju izvodim (‘Stara škola kreka - iz tame u svjetlo’). Pisao sam je u maloj kapeli u Bariju svake noći na molitvenom klanjanju dok sam bio u komuni' govori Stoka kako su se njegove molitve preslikavale u tekst monodrame.
'Prvih pet komuna koje sam prošao nisu bile vjerske nego terapijske. A sad sa svim svojim iskustvom mislim kako duboku ovisnost može okončati samo Bog. Ovisnost je bolest duha i ne liječi se da pucneš tri puta prstima, popiješ kuru tableta i ozdraviš. To su i posljedice emotivnih ožiljaka, kompleksa, ljutnje iz djetinjstva... te samo malo po malo dragi Bog liječi. Vjerovao sam da će mi Bog pomoći da se izliječim nakon 20 godina od ovisnosti' zaključuje zašto se iz pakla ovisnosti nije uspio izvući sve do sada te nadodaje kako su prošle već četiri godine otkako je čist.
Ističe kako ga nije vjera naučila odgovornosti, već komuna. 'Ništa ne smije kasniti niti sekunde pa vjerujem da je i u najstrožim vojskama tako. Nemoguće je preživjeti u komuni taj intenzitet bez duhovne snage, a nju sam gradio klečeći i moleći. Bio sam bez snage u duhu. Labav sam bio. No tuširao sam se na nula stupnjeva u ledenoj vodi u kupaonici u kojoj su bili prozori otvoreni. I onda tako ideš na molitvu pa nakon toga slijedi težak fizički rad. Tako sam gradio duh' kaže.
Boji li se da će se opet vratiti na staro kaže da se bori. 'Volim kad radim, kad zaradim. No tada zanemarim pupoljke u prirodi, šetnju, Boga, molitvu. Ali ovisnost - više ne. Bog mi je dao dar koji ne smijem više nikad izgubiti - dar pozitivnosti. Bio sam u šest komuna, sa stotinama momaka. Bio sam u dugim periodima u komunama i brojne sam ljude upoznao. Ovo nije samohvala, ali je moj dar da svaki crni trenutak znam okrenuti na pozitivu. Tu karizmu i energiju trebam koristiti da sebi i drugima činim dobro. A to sam s drogom izgubio' rekao je za kraj.
