Filip Šovagović – glumac, pisac, pjesnik, redatelj, producent, glazbenik i jedan od rijetkih umjetnika koji je “operiran” od ega i taštine – u ekskluzivnom intervjuu za aktualni broj magazina Elle Filip Šovagović govori o projektu “Zagreb 2020” kojim kopa po strahovima od potresa, pandemije, samoće…

Tko je zapravo Filip Šovagović, gotovo je nemoguće reći. Može se, dakako, nabrajati sve što on jest, a ipak će definicija njega – potpuno izmicati. Poznat je kao glumac, ali i odličan pisac i pjesnik, vješt redatelj, skladatelj, producent, gitarist. On je i otac, partner, brat, šogor, sin, frend. Uživo je jako duhovit, ali morate uhvatiti vibru na kojoj tog dana “vibrira”. Ako ne uletite na pravu “loptu”, može se dogoditi i “grbava” komunikacija. Kako god – on je jedan, jedinstven, neponovljiv Filip Šovagović. Premda se on ne bi složio. Ili možda bi.

Predstava “Zagreb 2020”, koju si autorski osmislio s Dubravkom Mihanovićem, umjetnički je odgovor na aktualni trenutak života u pandemiji. Ima u njoj svega – kabareta, drame, komedije, karikature, groteske, kao uostalom i u životu. Jedan je kazališni kritičar konstatirao da je ta predstava “svojevrsna terapeutska seansa”, svima dobrodošla. Kada se i kako rodila ideja za ovaj projekt?

Ja vam nemrem točno reći kako se rodila ta ideja, ali u principu, ti vrtiš uvijek tri-četiri ideje dnevno, neovisno o mediju, to može biti neka kratka forma ili neka duža, nije bitno. S idejama nikad ne znaš, neke su preambiciozne, neke su opasne, neke su ukradene, neke su kopija a da i ne znaš da su kopija. Ja sam ih klasificirao prema nekom rasporedu javljanja. Filipe, bok, kaj radiš? Jesi mislio na mene danas? Što ćemo sa mnom danas? Ako se javi jednom, dvaput, to je malo, ona otpadne sama i više se nikada ne javi, proguta je zaborav. To je ta neka prva kategorija. Ali ima tih nekih koje ti se zalijepe i ideš s njima dalje. U početku nisi svjestan da se zalijepila, ali onda shvatiš da te prati, poput manijaka. Hodaš ulicom, voziš se u tramvaju, nemam pojma, ideš na plac i tu je, svuda te prati i ti se lagano fokusiraš na nju. Meni je zabavno u tim situacijama spajanje tih nekih, naizgled, nespojivih ideja. Borbe teksta i konteksta. Pitanja kraja i početka. Zabavnije je ako ne vidiš kraj. Ovu smo predstavu radili u koautorstvu Dubravko Mihanović i ja, a i kolege iz ansambla su se nesebično dali u istraživanja. Za svaku situaciju imali smo nekoliko rješenja. Ravnatelj nas je podržao maksimalno. U početku smo radili male kratke videoformate s Filipom Borellijem i Hrvojem Zalukarom i iz te smo točke krenuli dalje.

Imaju li glumci i redatelji, pisci i umjetnici općenito bogatiji unutarnji život od drugih?

A ne znam. Društvo nas sagledava različito: često se stručni krugovi, kolegice, pa ne znam dalje, razni probisvijeti, profesori i moralne vertikale, bogatašice i tajkuni pretjerano dive našim radovima… Te ovo je božanstveno, senzacionalno, veličanstveno i čarobno, a s druge strane, za isti taj rad gomila ljudi niti zna, niti je taj rad zanima, niti ima uopće ikakvo mišljenje o tom radu i vama. I to u najbolju ruku, jer ako se protegnete do komentara po portalima, shvatite da vas gomila ljudi čak i ne podnosi, ni vas ni taj rad. Psihijatar vam savjetuje da te komentare ne čitate, ali tu izbora više nema jer svi su danas komentatori, sve je komentar, to je najnovija disciplina koju su afirmirale društvene mreže te zapravo više ne postoji granica između medija i društvenih mreža. Ona je izbrisana, svi imaju mišljenje o svemu i ako sebe doživite preozbiljno, uistinu se možete naći u gadnim problemima. Osim toga, ne razumijem pitanje. Jer, tko su ti drugi ljudi, svi su uostalom umjetnici, svi štrikaju, sviraju tamburu ili harmoniku ili slažu katedralu od šibica, snimaju mobitelima i svi su snimatelji ustvari. A ako si snimatelj, onda si i autor. Moj unutarnji život kao umjetnika, ako to uopće jesam, siromašan je jer nemam u sebi niš’ kaj nije objavljeno. Zapravo imam možda maksimalno dva, tri rada koja, sva sreća, nisam stigao objaviti.

Jesu li ti tatino ime i prezime i njegovo nasljeđe bili teret u početku karijere?

Nisam toga nikada bio do kraja svjestan, ali rekao bih da nije. Dapače, drago mi je kad ljudi spomenu mog oca, uvijek je to pozitivan kontekst. A što se tiče karijere, nemam je, sve se događa spontano, ide gore-dolje, nemreš “karijeru” kontrolirati. Jedino što možeš jest dati maksimum od sebe u nekom trenutku, a u nekom drugom daš minimum jer više ne možeš. Tada je važan entuzijazam, ali nesporno je da ne možete biti entuzijast baš svaki dan. To je nemoguće.

Kad splasne entuzijazam, što te osvježava?

Nina me nasmijava. Ili se smije mojim forama. Mislim da je to najveće bogatstvo koje imamo. U svemu sam drugome inferioran, ona je pametnija, nježnija, brža… Jednostavno i ukratko: bolja. Pobijedila me u svemu. Obrati pažnju, molim te, na njezin film “Baci se na pod”, jamčim ti da je to najbolji film svih vremena, ne u gradu, “regionu” ili u Europi; ne zato što smo zajedno, nego ful objektivno. Fakat nisam lik koji je ikada ikome nešto preporučio ili koji formira javno mišljenje, ali ovdje moram napraviti iznimku.

Misliš li da si uspio u životu?

Svi imamo taj problem da ne znamo kontrolirati ambicije. Ambicija zapravo ima jedan pogrešan predznak i često o njoj ne znamo ništa. Ako pomno promatrate te neke “ultra uspješne” ljude, shvatit ćete da iza njih stoji, odnosno leži i ucrvala se, divizija pregaženih pijuna. Vrlo je malo njih uspjelo vješto balansirati taj omjer svojih životnih pobjeda i poraza ili pronaći neki međuprostor između sebe kao žrtve i sebe kao krvnika, ako hoćete. Shvatio sam da mi je vlastita ambicija da se realiziram u svemu što bi mi palo na pamet zapravo najveći neprijatelj i da često od te šume ne vidim prijatelje. Sve bi to trebalo posjeći. Kad vi kažete da sam uspješan, ali neuspješan, onda znam da sam na pravom putu. Iako je zanimljivije na krivom.

Što od potresa, što od korone stradali su naši živci, a stradalo je i tvoje kazalište Gavella, pa ste “Zagreb 2020” postavili “u izbjeglištvu”, u Laubi. Gdje ćemo taj komad gledati u 2021. godini? I kada se vraćate u Gavellu?

To vam ne mogu odgovoriti dok se ne riješi problem scene u Gavelli. Imamo dvije scene, zapravo sveukupno tri. Ako se sjećate starog/novog foajea na ulazu u kazalište, tu su se često igrale predstave, to je intiman prostor i tu stane oko sto ljudi. Iznad tog foajea gradi se mala scena Gavelle i tamo će stati stotinjak ljudi, kad jednom završi ta tranzicija Gavelle iz kina u kazalište koja traje pa sad već više od sto godina. Zagreb je početkom prošlog stoljeća imao, čini mi se, tri kina Helios, Apolo i Union, objedinjena u poduzeće Urania, a Helios je zapravo današnja Gavella, tu se spominje 1916. godina. Čini mi se da svjedočimo toj posljednjoj stogodišnjoj pretvorbi i da će taj prostor napokon doživjeti svoj konačni oblik. Svi smo nestrpljivi, ali ako smo čekali sto godina, možemo još jednu.  

Ostatakintervjua pročitajte u ožujskom izdanju magazina Elle koji donosi pregršt proljetnih poslastica: veliki trend report predstojeću sezonu, ekskluzivni cover editorijal sa zvijezdom hrvatskog modelinga Daisy, te uzbudljivu novu inicijativu Elle Active posvećenu – ženskoj snazi!

Potražite aktualni broj magazina Elle na kioscima! Elle – ljepota je unutra.

Tekst: Sanja Muzaferija za magazin Elle ::: Photo: Marko Grubišić za magazin Elle

Sve za vaše vjenčanje