Aleksandra Rucner Dropuljić
Fotografija: Siniša Uštulica, V&Studio

Svoju ljubav upoznala sam samo godinu i pol prije našeg vjenčanja. Nije dugo prošlo, postali smo par i počeli živjeti zajedno. Jedno popodne poslije ručka podigao me, posjeo na stol (zašto bi frajer kleknuo ako može mene staviti na povišeno?), pogledao i rekao:
– Hoćemo li se mi vjenčati?
Protupitanje je već bilo spremno: – A kada?
– Pa mogli bismo početkom ljeta.
– Ovog ljeta?
– Da, ovog, nego kojeg si ti mislila?
– Pa to je za tri mjeseca!
– Super. Imamo dosta vremena sve organizirati.
– ?!~
Jupi! San svake mladenke koja želi doživjeti slom! Organizirati vjenčanje iz snova u Zagrebu za manje od tri mjeseca! Prilika koja se ne propušta.
– Naravno, dragi!

Svi dnevnici i planeri organizacije vjenčanja padaju u vodu jer su u njima tri mjeseca prije vjenčanja na rasporedu završne pripreme, a mi nismo ni počeli.
Ovakav brzinski plan pripreme vjenčanja ne preporučujem ako niste, kao mi, rođeni pod sretnom zvijezdom da vam se sve stvari same poklope i ako ne vjerujete da svizac mota onu čokoladu u ljubičasti omot.

Prvo se nametnulo pitanje – odakle krenuti?
Najvažnije je da fotografa imamo. O tome nismo razmišljali ni sekunde. Moj dragi prijatelj i bivši kolega iz V&S studija Siniša Uštulica najbolji je od rijetkih profesionalaca koji se bave tim poslom. Nije svaki striček koji zna maknuti poklopac s objektiva i slika za osobnu dobar fotograf. Fotografija je ipak umjetnost.
A slike su jedino što će nas podsjećati na svaki i najmanji detalj s našeg vjenčanja dok ćemo sjediti okruženi djecom i unucima na zlatnom piru.
Siniša je slobodan taj dan. Sreća da je vjenčanje u petak!!!

Možemo krenuti. Prvo smo izabrali crkvu. Jednu prekrasnu malu staru crkvu na Gornjem gradu. Onda smo pitali prijatelja fratra da nas ondje vjenča. I to je od prilike sve za prvi mjesec priprema. Zatim smo unaprijed potrošili poklon od kuma i otišli na medeni mjesec u Dubai da se odmorimo od silne organizacije i da mlada uhvati malo boje. I ne manje važno – da usput kupim cipele koje će ići uz haljinu (koju još nisam zamislila, kamoli odabrala).
Nakon povratka iz Dubaija trebalo je svladati vremensku razliku. Od puna dva sata. Na to smo potrošili još mjesec dana. A uspjeli smo i pozivnice naručiti.
U jednoj laganoj subotnjoj šetnji zagrebačkom špicom kupili smo odijelo, a na pola puta između kave u Bogovićevoj i sladoleda kod Vinceka košulju i kravatu. Mladoženja je spreman. Ostale su još dvije “sitnice” – prostor za vjenčanje i vjenčanica.
Znali smo da ne želimo klasično vjenčanje jer obični restorani nisu dolazili u obzir. Htjeli smo napraviti tulum za 50-ak prijatelja, dobru glazbu i DJ-a. Opet je Fortuna uplela prste i samo mjesec i pol prije čuli smo za Lobby – food & mood, moderni dvorac od stakla u srcu grada. Idealno! Nismo požalili. To je mjesto bilo stvoreno za ono što smo htjeli.
A vjenčanica? Ona je ispala najmanji problem. Nekoliko klikova mišem i original Pronovias haljina kupljena je u jedno popodne preko interneta. Srećom da je teta s one strane Atlantskog oceana shvatila koliko je stvar hitna i poslala je stvarno ekspresno. Stigla je za desetak dana, dva tjedna prije vjenčanja.
Sam dan vjenčanja prošao je ležerno. Nakon jutarnje kavice moj uskoro suprug i ja pozdravili smo se i dogovorili idući susret u crkvi. On je dan proveo s kumom i obitelji, a ja sam otišla na frizuru. U pauzi do šminkanja kupila sam veo za crkvu (prodavačica u salonu vjenčanica bila je šokirana što ga kupujem na dan vjenčanja) i buket, isprobala nekoliko (zapravo sve) vrste kolača za goste, čula se s prijateljima…
U crkvu su me dopratili kum i djeveruša. Odlična ekipa da zaboraviš na vrijeme. Elegantno smo zakasnili tri minute, ali dovoljno da stvorimo malo (je li se predomislila?) napetosti u zraku.
Uvijek sam slušala o tome kako pripreme i dan vjenčanja mladenkama prolaze u stresu i nervozi pa sam mislila da sa mnom nešto nije u redu. Sve do trenutka kada sam ugledala svoju ljubav kako me čeka pred vratima crkve i uhvatila njegov zaljubljeni pogled. Tada sam znala da je sve baš onako kako treba biti. Tog trenutka kada sam ga uhvatila pod ruku i kada smo ušetali u crkvu uz zvuk orgulja naša moderna bajka je započela. Nastavila se kasnije uz prvi ples koji nije bio valcer, nego pjesma Barryja Whitea «My First, My Last, My Everything».
Cijela večer bila je kao neki film. I da nema fotografija pitala bih se je li se zaista dogodila. Nakon nekoliko dana Siniša nam je poslao razvijene fotke. Tek tada sam shvatila da smo mi bili glavni glumci tog filma. I tada sam prvi put od sreće zaplakala. Ne u crkvi, ne na svadbi, već tada. Zakašnjela reakcija jedne plavuše ili stvarno odlične fotke?
Vjenčanje je bilo savršeno!
Uskoro će naša prva godišnjica braka. I “moje sve” više neće biti samo on, već i plod naše ljubavi koji je na putu. Uskoro ćemo postati prava mala obitelj. A naša moderna bajka traje i dalje.

Preporučujemo

Sve za vaše vjenčanje