u-dobru-i-zlu

Izložba vjenčane opreme iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt otvara se u veljači 2015. godine - neka dio vaše vjenčane uspomene bude dio fundusa.

Vjenčanice i vjenčana oprema čine mali, ali vrlo zanimljivi segmet zbirke tekstila i modnog pribora Muzeja za umjetnost i obrt koji poziva sve da doprinesu povećanju fundusa izložbe svojim uspomenama s vjenčanja. Osim vjenčanica i modnog pribora – vjenčići, velovi, rukavice i ciple, u zbirci se nalazi i nekoliko muških vjenčanih odijela. To, i sve ostale detalje koje čuvate sa svoga vjenčanja, možete pokazati i učiniti dijelom izložbe U dobru i zlu... - vjenčana oprema iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt koja dajepovijesni pregled vjenčane odjeće od sredine 19. stoljeća pa sve do današnjih dana. Pokazat će da su se "stroga" pravila odijevanja prilikom obreda vjenčanja, s minimalnim razlikama, zadržala od sredine 19. stoljeća pa sve do danas.

Muzej za umjetnost i obrt poziva sve da doprinesu fundusu izlužbe svojim uspomenama s vjenčanja

Pod pojmom vjenčanice ili vjenčane haljine podrazumijeva se odjeća koju mladenka nosi tijekom obreda vjenčanja. Na dan vjenčanja mladenkina vjenčanica je najočekivaniji odjevni predmet, predstavlja element iznenađenja i vizualni je vrhunac obreda, dok je odjeća mladoženje suzdržanija i bez velikih iznenađenja, kako u boji tako i u kroju. Vjenčana odjeća, iako je imala svoja pravila, mijenjala se sukladno promjenama modnog trenda. Krojem se gotovo uopće nije razlikovala od dnevne odjeće, već je jedina razlika bila u izboru materijala koji su za tu "svečanu priliku" uvijek bili skupocjeniji i raskošniji.

U zapadnim kulturama mladenka na dan vjenčanja odabire najčešće bijelu boju, dok je u istočnim kulturama češća crvena boja vjenčane odjeće. Izbor bijele boje za vjenčanicu popularizirala je engleska kraljica Viktorija koja se 1840. godine u jednostavnoj bijeloj vjenčanici ukrašenoj

u-dobru-i-zlu

honiton čipkom udala za princa Alberta od Saxe-Coburga.

Od tada pa sve do danas bijela boja i njene nijanse najpopularniji su izbor za vjenčanu odjeću. Bijele boje je i najstarija vjenčanica iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt. Datirana je u vrijeme oko 1865. godine, a bila je nošena na vjenčanju u mjestu Prčanj u Boki Kotorskoj.

Iz 1883. godine sačuvana je vjenčanica Jelke Winkler, rođ. Turković.

u-dobru-i-zlu

u-dobru-i-zlu

u-dobru-i-zlu

Ona ima za to vrijeme karakteristični kroj koji naglašava stražnjicu tzv. "cul de Paris" i izrazito dugu povlaku. Uz vjenčanicu su sačuvane cipele i vjenčani vjenčić s narančinim cvjetovima izrađenima od voska.

U vrijeme na prijelazu 19. u 20. stoljeće pa sve do početka Prvog svjetskog rata počela se razvijati "vjenčana moda" te su se vjenčanice bogatije ukrašavale ručno rađenom čipkom, perlicama i titrankama. Iz razdoblja secesije u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt sačuvano je pet vjenčanica koje pokazuju promijene u ženskoj modi od 1900. do 1910. godine. Među njima se nalazi i vjenčanica Matilde Hengl, rođ. Gillming, supruge Vjekoslava Hengla, osječkog gradonačelnika od 1920. do 1934. godine.

u-dobru-i-zlu

Uz haljinu je sačuvano i njegovo svečano odijelo. Jedinstvenu cjelinu čini vjenčani komplet odjeće Leonije Pusić koji se sastoji od vjenčanice, ogrtača, popodnevne haljine i dnevne haljine. Vjenčana haljina izrađena je u dva dijela: donji dio je od bijele svile, a gornji od tila s apliciranom čipkom i vezivom. Zanimljivo je da je haljina kasnije preinačena u večernju haljinu jednostavnim dodavanjem tri polukružne vezene aplikacije s kičankama na gornjem dijelu.

u-dobru-i-zlu

(SLIKA 6.)

Tijekom 1920-ih i 1930-ih godina vjenčana odjeća nastavila je pratiti modne promjene svakodnevne odjeće te se dužina vjenčanice prilagođavala trenutnom modnom trendu, i zadržala se tradicija izrade vjenčanice od skupljih materijala. Iz međuratnog perioda u fundusu Muzeja čuvaju se dvije vjenčanice te vjenčane fotografije njihovih vlasnica. Jedna vjenčanica datira iz 1925. godine i dugačka je do ispod koljena, a druga iz 1930. godine dužine je do poda.

u-dobru-i-zlu

u-dobru-i-zlu

Nakon Drugog svjetskog rata prva velika promjena u vjenčanoj modi dogodila se prilikom udaje Grace Kelly za princa Rainiera od Monaka. Ona je tom prilikom nosila vjenčanicu bijele boje čiji je gornji dio bio krojen uz tijelo, visokog ovratnika i dugih rukava, dok je donji dio bio širok, krojen u puni krug. Njena je vjenčanica pokrenula novi trend širokih, bijelih vjenčanica s puno svile i tila. Iz pedesetih godina prošlog stoljeća u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt nije sačuvana niti jedna vjenčanica. Razlog tomu je lošija ekonomska situacija u poratno vrijeme kada se odjeća više čuvala, prekrajala i duže nosila te je često dotrajala. Tek ekonomskim oporavkom u šezdesetim godinama 20. stoljeća, odjeća postaje dostupnija, jeftinija, češće se kupuje i kraće nosi. Iz tog su nam vremena sačuvane dvije vjenčanice, obje izrađene od bijelog damasta, ali različitih dužina i krojeva - jedna je dužine do sredine koljena, krojena u A, dok je druga uskog kroja i dužine do poda.

Vjenčana odjeća tek tijekom 1970-ih godina postaje manje kruta i formalna. Iz tog desetljeća
u-dobru-i-zlu

u fundusu zbirke tekstila sačuvana su četiri primjerka vjenčane odjeće. Vjenčanica iz ranih sedamdesetih godina s potpisom Žuži Jelinek neformalnog je kroja i izrađena je od poliestera bijele boje.

O odstupanju od krutih pravila svjedoče i sačuvana vjenčana haljina boje breskve i vjenčano odijelo crvene boje.
u-dobru-i-zlu

Tijekom 1980-ih godina vjenčana odjeća, kao i do tada, prati kroj svakodnevne odjeće te i dalje omiljena boja ostaje bijela. Vjenčanica Rikarda Gumzeja iz 1984. godine izrađena od buret svile ravnog je kroja i naglašenih ramena. Na prsima ima umetak sa stiliziranim narodnim motivima.

Dvodjelna vjenčanica izrađena od svilenog damasta sitnog uzorka ružičaste boje dizajn je Keti Balogh. Dizajnerica se odabirom materijla i boje poigrala s tradicionalnom simbolikom vjenčanice i prve bračne noći.

Tek je posljednje desetljeće 20. stoljeća donijelo "povratak prošlosti" i vjenčana odjeća postaje inspirirana krojevima iz ranijih povijesnih razdoblja, ali je smirenija u ukrasu, iako se zadržala tradicija upotrebe boljih i skupljih materijala. To je ujedno vrijeme kada se u Zagrebu i Hrvatskoj pojavljuju prvi saloni za iznajmljivanje vjenčanica. Jedan od prvih zagrebačkih salona za iznajmljivanje i izradu vjenčanica je salon Vesna Sposa, osnovan 1992. godine. Vjenčanica ukrašena swarowski kristalima dar je Muzeju za umjetnost i obrt vlasnice salona Vesne Pretković.

Iako su žene u 21
u-dobru-i-zlu

. stoljeću stekle gotovo punu ravnopravnost u društvu, samostalnije su, imaju poslovnu karijeru i kasnije se udaju, bijela boja i njene nijanse - ljuska jajeta, bjelokosti, prljavo bijela itd., i dalje je ostala najpopularniji izbor za vjenčanu odjeću. Primjer te neraskidive veze između bijele boje i vjenčanice su dvije vjenčanice hrvatskih kreatora iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt - futuristička haljina Igora Galaša izrađena od bijele vune i poliestera, te vjenčanica od bijele čipke klasičnijeg kroja iz modnog studija Envy Room.