National Geographic Hrvatska donosi izvješće o stanju ledenog kontinenta i dramatičnom otapanju vječnog leda

Gledan odozgo, ledeni šelf otoka Pine nalikuje na sudar vlakova na usporenoj snimci. Njegova nagužvana površina prekrivena je tisućama velikih pukotina. Rubovi su mu prošarani raspuklinama širokim i do pola kilometra. S njegova se kraja 2015. i 2016. godine odlomio komad od 580 četvornih kilometara i otplutao Amundsenovim morem. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća voda se tu zagrijala za više od pola Celzijeva stupnja, a stopa otapanja leda i odvajanja ledenih bregova učetverostručila se. Ledeni šelf plutajući je kraj ledenjaka otoka Pine, jednog od nekoliko velikih ledenjaka koji klize u Amundsenovo more. Svi oni odvode led s mnogo veće ledene kape poznate kao zapadni antarktički ledeni pokrov, kore debele više od tri kilometra koja pokriva područje dvostruko veće od Francuske. Ledeni pokrov leži na nizu otoka, no najveći mu dio počiva na dnu podmorskog uleknuća koje seže i više od 1500 metara ispod površine mora. To ga čini posebno osjetljivim na zagrijavanje mora. Da se sav taj osjetljivi led odvoji, razlomi na dijelove i otpluta, a znanstvenici sve više vjeruju da bi se to moglo dogoditi, razina mora podigla bi se za 3,3 metra, potapajući obale diljem svijeta. Ledeni pokrov na mjestu drže samo rubni ledeni šelfovi, a te plutajuće brane koje se upiru o izolirane planinske vrhove i stijene oko rubova bazena počinju popuštati. Oko Amundsenova mora, na tihooceanskoj obali Zapadne Antarktike, ledeni šelfovi slabe, a ledenjaci se iza njih povlače jer led sve brže teče prema moru. Ledeni šelf otoka Pine, većim svojim dijelom debeo oko 400 metara, dramatičan je slučaj: od 1994. do 2012. godine stanjio se za prosječno 45 metara. Još više zabrinjava susjedni ledenjak Thwaites, koji bi, ako se uruši, mogao destabilizirati većinu zapadnoga antarktičkog ledenog pokrova. “Od svih ledenjaka na Zemlji ovi se najbrže povlače”, kaže stručnjak za led Eric Rignot, koji radi za NASA-in Jet Propulsion Laboratory u Pasadeni u Kaliforniji. Rignot više od dva desetljeća proučava ovo područje pomoću radara iz zrakoplova i sa satelita te vjeruje da je urušavanje zapadnoga antarktičkog ledenog pokrova samo pitanje vremena. Pitanje je hoće li se to dogoditi za 500 godina ili za manje od sto – i hoće li biti vremena da se čovječanstvo pripremi. “Moramo doći do točnih brojeva”, kaže Rignot. “Ali moramo i paziti da nam na taj posao ne ode previše vremena.” VEĆINA TOPLINE zarobljene zbog naših emisija iz fosilnih goriva od početka industrijske revolucije u 19. stoljeću otišla je u ocean. Međutim, najveći dio topline koji sada udara ledene šelfove na Antarktici dolazi od drugog učinka klimatskih promjena: pojačanih cirkumpolarnih vjetrova i struja. Oni topliju vodu s otvorenog mora guraju prema epikontinentskom pojasu i pod plutajući led. Čak i ako počnemo smanjivati emisije, predstoji nam još mnogo više zagrijavanja oceana. Golema je količina topline već sada na putu prema Antarktici. Sve donedavno istočni se antarktički ledeni pokrov smatrao sigurnim. Za razliku od onog na zapadnoj Antarktici, on leži na visokom području. Međutim, karte načinjene pomoću radara koji prodire kroz led otkrile su nisko područje izbrazdano kanalima koje su urezali ledenjaci i koji se spuštaju i do 2600 metara ispod razine mora – savršeno za dovođenje tople oceanske vode duboko u srce ledenog pokrova. Ledenjak Totten najveći je obalni izlaz za led u ovoj regiji. Kad bi se srušio, globalna razina mora mogla bi porasti za četiri metra – “otprilike koliko i zbog cijele Zapadne Antarktike”, ističe Rignot. “Samo taj jedan ledenjak.” Totten će led gubiti sporije od Zapadne Antarktike. Najgori slučaj koji nam iz Antarktike dolazi još uvijek je, izgleda, udaljen stoljećima. No prisilio bi na napuštanje mnogih najvećih svjetskih gradova, uključujući New York, Los Angeles, Kopenhagen, Šangaj i desetke drugih – a kako vrijeme prolazi, taj scenarij djeluje sve manje ludo. “Fitilj je upaljen”, kaže glaciolog Donald Blankenship sa Sveučilišta Teksasa. “Mi sad samo trčimo uokolo i bilježimo na kartama na kojim sve mjestima leži eksploziv.” (Napisao Douglas Fox; snimila Camille Seaman)