Vjenčanja su osobna avantura svakog para i bez obzira na to jesu li mala ili velika, dugo ili kratko pripremana, skrivaju priče koje nas mogu nasmijati, oraspoložiti i pokazati da nismo jedini! Kako bismo sve vas na putu prema oltaru podržali na najbolji i najiskreniji način, donosimo vam zabavan tekst uspješne organizatorice vjenčanja Ines Nanić, o, ni više ni manje,  nego organizaciji njezina vjenčanja!

„Što kažeš na peti mjesec?“, upitala sam svoga novopečenog zaručnika u manje od 24 sata nakon velikog pitanja, čim sam otvorila oči sljedećeg jutra još omamljena od uzbuđenja. „Iduće godine, misliš?“, sneno je odgovorio. „Ma ne, ove naravno! Čemu čekati? Pa volimo se, zar ne?“  On se razbudio iste sekunde, kao da sam ga polila kantom hladne vode. „Pa ja sam mislio da sam sada miran barem dvije godine!“

Dogovor je pao na pola puta, svibanj sljedeće godine. Dakle, godina dana pauze mom dragom, a meni nešto više od 400 dana za organizaciju najvažnijeg dana u mom životu! Gdje početi??? I, zaboga, imam li vremena??? Možda bi valjalo napomenuti da sam već tada bila organizatorica vjenčanja i odradila ozbiljna vjenčanja koja sam organizirala nekad u manje od tjedan dana. Ali moje vjenčanje, e to je  druga priča. Tako svaka od nas misli. A tako i jest.

Lydia & Colby-80

Iako nisam nikad, pa ni kao mala, maštala o vlastitom vjenčanju, divnoj bijeloj jedinstvenoj haljini i detaljnom planu i programu vlastitog najposebnijeg dana, kad je ta tema došla na red, kao da sam dobila cjepivo koje potiče opsjednutost i opčinjenost svim divnim stavkama organizacije vjenčanja. Moj tadašnji zaručnik, danas suprug (ipak me oženio tog predivnog svibanjskog dana iako je, sigurna sam, s vremena na vrijeme bio siguran da sam lagano ‘šviknula’ od silnog pretumbavanja ideja, liste uzvanika, stalno ponovnog isprobavanja menija, nijansi bijele, zavjeta, pratećih događanja i naravno – vjenčanice, odijela i prstenja) zaprosio me jednog lijepog proljetnog dana, onako usput, dok sam kuhala kavu spremajući se za posao. Prije nego što sam se snašla, kleknuo je da pokaže da nije šala i izvadio najljepši prsten na svijetu, moj zaručnički prsten.

Vjerujem da niti jedna žena ne zaboravi trenutak kad je muškarac njezinog života zaprosi, pita hoće li mu biti životna družica i pritom još klekne. Kao što vidite iz moje priče, moja prosidba nije bila dostojna viralnog videa na You Tubeu i nije bila najromantičnija po većini standarda, ali ne bih je mijenjala ni za jednu drugu. To je bila baš ta prosidba kakvu bih željela uvijek i nanovo, jednaku! Eh, nakon toga su počeli jadi. Za njega, naravno, za mene je počelo – uzbuđenje, pa kaos u glavi, pa vrtoglavica, pa suze radosnice, pa panika (stignem li sve organizirati u samo 14 mjeseci?), pa sve ispočetka, ne nužno tim redom. Ni na kraj pameti nije mi bilo da ću dobiti vjenčanu groznicu – pa ja sam uvijek bila staložena, sabrana i razumna. Očito baš i ne kad je bilo u pitanju moje vjenčanje. Valjda ni zlataru nije svejedno kad mora iskovati prsten za svoje vjenčanje. Tako ni meni nije bilo svejedno baš ništa od tog dana pa nadalje.

Nina-Anwar-251

Zadatak broj 1 – lista uzvanika Tko će me zaustaviti. Naravno da sam htjela da cijeli svijet svjedoči našem savršenom danu. M. je bio prisebniji pa me podsjetio da smo nekad čak maštali o malom intimnom vjenčanju sa samo nas desetak, na nekom egzotičnom otočju, s pijeskom na stopalima i ceremonijom uz zalazak sunca. Zaboravila sam na tu suludu ideju i više mi uopće nije imala smisla (zanimljivo, danas živim od realizacije baš takvih ideja). Već sam bila na šestoj stranici imena, prešišala nekoliko stotina uzvanika, a nismo bili ni na pola puta. Nekima je potrebno da prespavaju jednu noć i nekako se saberu te jasnije vide stvari. Meni se pak činilo da sa svakim novim buđenjem dodajem još nekoliko desetaka ljudi jer svi su ili su bili važan dio mog, odnosno našeg života. Dogovor je pao na svega 200 ljudi. S obzirom na to da sam Slavonka, to je za mene doista bila mala fina obiteljska intimna svadba. Na ovaj sam kompromis ipak gledala kao na odličnu izliku za onu skuplju vjenčanicu koju sam vidjela.

Zadatak broj 2 – lokacija Prvo pitanje – u kojem gradu? On je Istrijan, ja Slavonka, a živimo u Dubrovniku. Idealno bi bilo neko neutralno mjesto, ali srce govori drukčije. Znala sam da se želim udati u crkvi u gradu u kojem sam odrasla. Tamo sam kao mala išla na vjeronauk i ta je crkva činila velik dio mene. On se bez pitanja složio, hvala mu na tome. A večera? Jest da sam bila neupitan stručnjak kad je riječ o lokacijama u Dubrovniku za svadbene večere, ali što sam znala o svadbenim salama u Virovitici? Baš ništa. Savršena izlika za vikend mamine kuhinje! Znali smo istog trena čim smo vidjeli to mjesto, okruženo šumom, konjima i kućicama na drveću – to je to! Jednoglasno smo donijeli odluku i riješili još jedan bitan zadatak.

Zadatak broj 3 – datum Uvijek sam se željela udati u proljeće. Ima nešto u sezoni tratinčica i ljubičica, buđenju iz zimskog sna i predivnom zelenilu svuda oko nas. M. je rekao da je njemu u biti svejedno, što mi, da budem iskrena, nije nimalo pomagalo. Što ako odaberem jedini kišni vikend kasnog proljeća? Kako to meni ide, mogla bih biti baš te sreće. Finalni odabir bio je jedini produženi vikend u svibnju kako bi svi naši prijatelji i obitelj mogli doći barem dan prije i ostati dan poslije – naravno da smo planirali pravu trodnevnu slavonsku svadbu. I s time smo finalizirali organizaciju vjenčanja. Tako je barem on mislio. No to je bio tek početak.

Zadatak broj 4 – vjenčanica Stvarno je stresno razmišljati o odabiru vlastite vjenčanice. Koliko ima izbora, ja bih najradije kao Gaby iz ‘Očajnih kućanica’ – kad se udavala u pravom životu odabrala je dvadesetak vjenčanica pa se presvlačila svakih sat vremena (kako ih je samo uspjela sve iznositi?). Isti sam tjedan sjela u avion i otišla na vikend kod prijateljice u Zagreb i da onako usput probamo koju vjenčanicu. Moram priznati da sam bila mrvicu razočarana kad sam vidjela da mi vjenčanice ne donose na baršunastom jastuku niti da otvore bocu šampanjca svaki put kad uđemo u salon vjenčanica. Izgleda da se to doista događa samo u filmovima. Svejedno, i bez baršuna i šampanjca bilo je predivno, a ja potpuno ekstatična. Odmah sam odabrala vjenčanicu. To je ta, znala sam! Jednostavna, predivna, svilena, gotovo bez ornamenata, čak pomalo kao spavaćica… savršena!

Kažu da je odabrati vjenčanicu bitno kao i odabrati muža, mora biti ona prava! I odjednom mi je sinulo – pa neću valjda kupiti vjenčanicu godinu dana prije vjenčanja. Koliko će se trendova još promijeniti i koliko će novih vjenčanica doći do izloga i tih divnih podstavljenih svilenih vješalica? Stavljam kupnju vjenčanice na pauzu. Odlučila sam dolaziti svaka tri-četiri mjeseca u našu metropolu u potrazi za još ‘pravijom’ vjenčanicom. Kao da u životu imam vremena kao Gaby, moja omiljena očajna kućanica.

Zadatak broj 5 – vjenčano prstenje Malo sam guglala Tiffany i ostalu šminkersku draguljarsku ekipu i našla svoje favorite. Odabrala sam i natpis na unutrašnjosti prstena, s datumom vjenčanja naravno. Tu se pak M. malo više uključio. Naravno da sam ja odabrala prsten i njemu, ali moj izbor nije dobio njegov blagoslov pa smo opet bili na početku. No, Bogu hvala, umorio se i on kad je vidio koliko ima izbora na sve strane pa je izabrao najjednostavniji. Ono što je našem zlataru bilo zanimljivo, a o čemu uopće nismo razmišljali, jest to što moj i njegov prsten apsolutno nisu imali veze jedan s drugim. Moj matiran, kao dva prstena spojena s nekoliko dijamantića na vrhu i oštrih rubova, a njegov ogroman, sjajan i zaobljenih rubova, kao onaj u Gospodaru prstenova. Gdje piše da moraju biti isti? Ovako je baš super, nešto posebno. Zlatar je samo slegnuo ramenima, puknuo cifru (jel’ vi to ozbiljno – upitao je moj dragi) i, dok je pisao račun rekao – dođite po njih za dva tjedna. To je u biti bila prva opipljiva stavka naše organizacije vjenčanja i osjećaj je bio dobar. Jako dobar. Upravo je sve postalo jako stvarno.

Zadatak broj 6 – pozivnice Prije nekoliko godina na Sajmu vjenčanja u Zagrebu na kojem sam izlagala štand do mene imali su neki divni ljudi koji se bave izradom pozivnica. Nisam imala pojma da se svijet pozivnica tako razvio (većina mojih klijenata su stranci i sami organiziraju pozivnice pa rijetko kad uopće imam dodira s tim segmentom organizacije). Kad je došlo naše vrijeme, nazvala sam ih i dogovorili smo se da (opet) skoknemo do Zagreba i izaberemo nešto od njihovih nekoliko stotina opcija. Naravno,  niti jedna od tih nekoliko stotina nije bila baš ta, ali ne meni, već njemu! Tko bi rekao da ga to uopće zanima? Ono što sam mislila da će biti jednostavan, zabavan i kratak usputni sastanak s kojeg ćemo izaći s našim prekrasnim pozivnicama, pretvorilo se u višesatni dizajnerski projekt. Nikad nisam vidjela tu stranu mog zaručnika, a bili smo zajedno već pune tri godine. Ali u redu, neka mu bude. Mora i on biti zadovoljan. I stvarno su na kraju ispale prekrasne!

2014-08-30 22.15.23-2

No, kako kod nas ništa ne ide jednostavno, naravno da su u Dubrovnik stigle isprintane s gramatičkom pogreškom. I hajmo, printaj ponovo, šalji brzo i traži od ljudi da potvrde dolazak. Mislim da je tu negdje sve stalo. Nekako je od siline posla i razmišljanja po inerciji stalo. Nisam se ni snašla, počela je sezona i prije nego što sam uspjela reći „Da“, prošla je godina dana i budilo se novo proljeće. Udajem se za manje od dva mjeseca. Nisam skupila potvrde dolazaka, nisam odabrala cvijeće, nisam osmislila pjesmu, a bogme ni koreografiju za prvi ples, a kamoli kupila vjenčanicu i cipele. On nije ni razmišljao o kupnji odjela. Što se njega tiče, imali smo još puna dva mjeseca, više nego dovoljno vremena za sve. Otprilike tri tjedna prije vjenčanja skoknula sam do Zagreba na vjenčanje prijateljice i na kraju vjenčanicu kupila u salonu svečanih haljina, a bila je sve što sam ikad zamišljala. Jer od tih silno očekivanih trendova baš me zapala sezona krinolina i čipke, svega što nisam htjela. Vjerujte mi, nije bilo lako pronaći onu pravu, ali našla sam je. Izlazak iz butika s vjenčanicom u ruci, pa, recimo da je to onaj trenutak kad savršeno odgovara reći – neprocjenjivo!

Cipele! Pa to je valjda najvažniji zadatak. To sam trebala staviti kao zadatak broj 1. S obzirom na to da doista nisam potrošila malo bogatstvo na vjenčanicu (usput da vam kažem, najam nije dolazio u obzir, to je moja vjenčanica i samo moja. Nije bitno što je za samo jedan dan. To je za moj najposebniji dan. Točka.), shvatila sam da imam prostora u budžetu za cipele. Poprilično prostora. Ušla sam nonšalantno u ekskluzivni butik s divnim skupocjenim cipelama i počela isprobavati. Na to bih se mogla naviknuti…. Opet nema šampanjca, ali nema veze. Sad sam već cool. Izbor je pao na divne srebrne sandale na petu s remenčićima i Swarowski kristalima. Već vidim da ću ih skupljati po podu sale pred jutro, ali morale su biti moje. Postoji i saga o mojim cipelama na samom vjenčanju, no više o tome drugi put. Ostala su dva tjedna do mog vjenčanja. Brzinski sam nazvala cvjećarku koja uživa moje potpuno povjerenje i nakon bujice njezinih riječi (jesi ti luda, još nisi ništa odlučila, ne možeš tako, ja sve moram naručiti, znaš da dolazi iz Nizozemske, nemamo vremena, što ćemo, kako ćemo…) samo joj rekla da bih voljela da se držimo razigranog i veselog štiha te da radi što god želi, ali da koristi samo ivančice/margarete i suncokrete. To je to. Nije imala druge nego predati se. Još jedna stvar manje na popisu. Nisam mogla ne sjetiti se kako sam u početku sve shvaćala ozbiljnije od Obamine predsjedničke kampanje i bila uvjerena da ću o cvijeću razmišljati i s njom diskutirati mjesecima, ili barem tjednima. Na kraju se svelo na moje omiljeno cvijeće.

AMs025

I to je to! Naravno, na to se sve svodi, dragi moji, da moje vjenčanje bude odraz mene. Odnosno da naše vjenčanje bude odraz nas. Da vaše vjenčanje bude odraz vas. Shvatila sam da ostale detalje mogu riješiti idući tjedan, nekoliko dana prije samog vjenčanja kad dođem doma. Na kraju krajeva, ne zaboravimo čime se bavim pa nije problem.

Naravno da je bio – ali više o tome idući put.

Ines Nanić, Dubrovnik Event

Fotografije: arhiva Dubrovnik Event

image003

Preporučujemo

Sve za vaše vjenčanje