Dalibor Matanić: 'U lockdownu je moj sin Max shvatio da ima tatu'

Na pitanja za ekskluzivni intervju objavljen u aktualnom izdanju magazina Elle talentirani redatelj Dalibor Matanić odgovarao je očiju suznih od upale, prkoseći i upali pluća koju je „zaradio“ kao posljedicu preboljene korone.

Je li režija za tebe ponajprije igra ili rad? Ili kombinacija jednog i drugog?

Uvjeren sam da bez igre ono što radite nema smisla, mozak postane jedna rutinirana melasa koja je jednaka i kod „najuspješnijeg“ biznismena i kod onih Japanaca koji mirišu tuđe pazuhe pri testiranju novih kozmetičkih proizvoda, što je netko proglasio najlošijim poslom na svijetu. Uvijek citiram braću Cohen koja su jednom izjavila: „Samo nas pustite da se igramo u svom dijelu pješčanika.“ Bez obzira na to je li riječ o poslu, odnosima s ljudima ili ljubavi, mislim da smo bez igre, strasti i veselja sve promašili. Jednom kad budemo odlazili s ovog svijeta, sjećat ćemo se samo onih trenutaka u kojima smo uživali, bili sretni, davali drugima i dobivali od njih. Za mene je režija stvaranje jednog velikog pješčanika u kojem se igra mnogo djece. Čak i ako netko u njega zaluta kao umorni, cinični starac, mi ga za nekoliko minuta pretvorimo u raspojasano derište. Treba jako puno raditi, od 0 do 24 sata, da bi pješčanik zaživio u punoj snazi, no jednom kada ga uspostavimo, nijedno dijete – ni ono od 7, ni ono od 77 godina – ne želi izići, što je možda i najveći kompliment našem pozivu.

S obzirom na to da ti je (samo) 45 godina, tvoja je filmografija dosta bogata, a napravio si i mnogo serija, reklama, predstava... Znači li to da imaš puno energije, ambicije, sreće i volje ili?

Svi koji me poznaju potvrdit će da sam veliki radoholičar. Trebate imati sve navedeno, ali rad je opako usađen u mene pa stalno nešto kopam i vrtim. Moj je ritam jednostavno takav.

Kakav si na setu, vičeš li na ekipu ili si nježan, smiren, pun razumijevanja?

Nastojim izbjeći nervozu na setu. Oni nervozni imaju nesreću što imam odličan sluh pa ih čujem i kada su udaljeni 100 metara od mene te osjećam kada šire paniku. U takvim situacijama skupim svoj tim koji pod pauzom vježba krav magu i demonstriramo im naučeno.

Što je Adriatic noir?

Strani mediji, primjerice The Economist, jako su puno pisali o „Novinama“. Uz izbore na top-ljestvice najboljih svjetskih serija i prodaju Netflixu, meni je poseban trenutak bio naglašavanje novog žanra koji se stvorio u redateljsko-snimateljsko-narativnom, pa i glumačkom kodu, a koji smo brižno „odgajali“ punih pet godina – Adriatic noir. Očito smo pogodili. To mi je bila najdraža pohvala jer nisam želio da ijedna sekunda u seriji bude kopija već viđenog nego da stvorimo svoj rukopis, stil koji najbolje ocrtava jednu vrstu baroknog političkog ništavila u kojem likovi, da bi došli do moći, grizu jedni druge poput životinja.

Što te trenutačno okupira, na čemu radiš? Što je „Područje bez signala“?

„Područje bez signala“ je TV serija od šest epizoda prema knjizi Roberta Perišića. U glavnim su ulogama Rene Bitorajac, Krešimir Mikić, Tihana Lazović i Goran Bogdan. Tijekom pandemije ipak smo uspjeli snimiti glavni dio serije, trebamo još nešto snimiti izvan Hrvatske, za što mislim da je prilično velik podvig. Serija je modernistička posveta staroj radničkoj klasi i nadam se da će se svidjeti publici.

Kako je u braku?

Fenomenalno. Sve sam to ostvario u produžecima (ha-ha-ha) tako da preporučujem ljudima da budu hrabriji i prije. To je sasvim drukčija, viša razina i osjećam se povlaštenim jer je živim.

A s djecom? Jesu li ona ogledalo u kojem se bolje vidimo pa nam je to drago ili pak, ponekad, krivo?

Najbolje što mi je donio lockdown jest to što je moj sin Max shvatio da ima tatu. Kako sam prije stalno snimao, ovo je bila jedinstvena prilika da često budemo zajedno, i napokon jesmo. Lola, Max i Neo već su sada deset puta pametniji i od mene i od Helene. Imaju jako puno naših osobina, ali na desetu potenciju. Drago mi je što im možemo pomoći u njihovu odrastanju, ali da smo nadrapali... jesmo.

Hoće li virus ipak ujediniti svijet ili je to iluzija?

Trebalo bi nasrnuti na materijalni svijet kako bismo vratili osjećaj jedinstvenosti koji nas je pratio na početku. A ako ne ide, neka se svijet podijeli na one koji kukaju jer ne rade kafići i na one koji su svjesni da je ovo bila iznimna prilika za restartanje i bolje nas, ljude. Ako iz ovakve krize ne iziđemo humaniji, solidarniji i ljepši iznutra, jao, jao, jao.

Imaš li neku veliku želju za budućnost?

Htio bih predavati film, režiju i glumu, nekako imam osjećaj da bismo dobro komunicirali. Dijametralno suprotno od mog prvog predavanja na kojem sam kao student čuo: „Zaboravite da ćete ikad snimati filmove...“, ohrabrio bih mlađe naraštaje da se upuste u umjetnički proces i nauče prije svega voljeti.

A neku privatnu želju?

- Helena je kod kuće napravila lavovski posao s djecom, a ja bih sada jako volio raditi s njom. Želio bih da se vrati svom pozivu, glumi, a da istodobno radimo zajedno jer vjerujem da smo kreativan i šašav tandem. Ona se opire tome, govori da je posao jedno, a kuća drugo – a fenomenalna je glumica kao što je i fenomenalna mama. Razmišljam da odem k vračari da je hipnotizira pa da pristane. Ako se probudi iz hipnoze na sceni i pita otkud ona tamo, nemojte joj reći tko stoji iza toga. Ha-ha-ha.

Ostatak intervjua s Daliborom Matanićem pročitajte u aktualnom izdanju Ellea za veljaču čiju naslovnicu krase modni kreativci koji su obično iza kulisa, a iskreno progovaraju o krizi prouzročenoj pandemijom. Pronađite neiscrpno vrelo stilske inspiracije u originalnim fashionisticama i modnim editorijalima, intervjue s dizajnerom nakita Lazerom Rokom Lumezijem i zvijezdom hit serije “Damin gambit”, Anyom Taylor-Joy.

Potražite Elle izdanje za veljaču na svim kioscima! Elle – ljepota je unutra.

Sanja Muzaferija za magazin Elle ::: Fotografija: Goran Čižmešija